Pratim sport otkad znam za sebe. Tvrdim to bez preuveličavanja. Sjećam se najranijih rezultata koji su mi bili dostupni, poput dobrog novinara koji će s malo muke iz svog pamćenja izbaciti odgovor na postavljeno pitanje. Hoćeš li strano ili domaće, timsko ili individualno. Doduše, one individualne manje, osim kada je u pitanju bilo neko vrlo važno postignuće – poput Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona 2001. godine. Vjerujem da nisam jedini, ali znam točno dan, sat i vremensku prognozu toga dana te što sam nosio na sebi.
Danas pratim sport u nešto manjem obimu i rjeđe nego li kad sam bio dječak, tinejdžer i mladić u dvadesetima. Što zbog posla, obitelji, drugih prioriteta… Nije ni bitno. Hoću reći da do mene na ovaj ili onaj način dopre informacija o nekom (ne)uspjehu.
Tako sam čuo da je prije par dana naš boksač Filip Hrgović osvojio titulu svjetskog prvaka. Nisam ljubitelj boksa i općenito sporta tog tipa, ali cijenim trud i uspjeh. Čestitam mu na tome.
Međutim, sve češće se u pitanje nečijeg sportskog uspjeha uplete Bog. I naizgled tu nema ništa loše. Dapače, kršćanin bi trebao znati zahvaliti Bogu. Problem nastaje kada počnemo govoriti kao da je Bog naša sportska momčad, naš trener, naš navijač – onaj koji je s nama kada pobjeđujemo, ali nekako manje prisutan kada izgubimo. I što kada sportaš poput Filipa Hrgovića izjavi nešto što naizgled može zvučati sablazno!
Njegove riječi nakon borbe bile su: „Nešto ću vam reći, nisam ovo bio ja, ovo je bio Isus Krist u meni. Duh Sveti. Gubio sam svaku rundu, gubio sam, ne znam otkud mi je stigla energija. To nije bila moja energija, nego energija Duha Svetog. On me spojio s mojim odličnim trenerom, menadžerom, oni su mi promijenili život, nikad nisam bio u boljoj spremi. Imao sam savršeni kamp, hvala Isusu Kristu.“
Kad sam to pročitao, prva reakcija bila mi je: čekaj malo – znači li to da je Duh Sveti pomogao jednom čovjeku da prebije drugoga? Ne znam što je Hrgović točno mislio kada je izgovorio te riječi. I ne bih mu želio pripisivati ono što nije rekao. Možda je pokušao izraziti vrlo jednostavnu stvar: u trenutku kada je osjećao da više nema snage, doživio je snagu koju nije znao objasniti drukčije nego kao Božju pomoć. Možda je želio zahvaliti Bogu za ono što mu je dano. A možda je njegova izjava jednostavno bila izrečena u snažnom emocionalnom trenutku nakon velike pobjede.
Znam, Duh puše kako hoće i gdje hoće. To sve stoji. Ali teško mi je povjerovati da Bog djeluje na način da nekome dade snagu da drugoga premlati kako bi osvojio titulu svjetskog prvaka. U redu, mi ne bismo trebali donositi presudu o Filipovoj vjeri. Međutim, njegova izjava otvara jedno mnogo važnije pitanje: kako mi uopće zamišljamo Božje djelovanje u našim pobjedama i porazima?
Zar vam se ne čini da među izjavama sportaša i drugih ispada kao da je Bog s nama samo kada pobjeđujemo, da nam je dao snagu kada smo bili najbolji, da je bio uz našega sportaša kada je osvojio medalju! A što kada izgubimo? Ponekad se začuje neki: „a što ćeš, hvala Bogu“, ali onako tiho. Površno i neuvjerljivo. Kao, tako je moralo biti – Bogu hvala, ali ne i slava. Jer nismo pobijedili. Drugim riječima, Bogu zahvaljujemo za pobjedu, a za poraz pokušavamo tražiti žrtvenog jarca ili prihvatimo kao nešto što se jednostavno dogodilo.
A baš to jutro nakon Filipove borbe bila je nedjeljna misa. Evanđeoski ulomak koji je naviješten „sjeo“ mi je, kako se kaže, „k’o budali pleska“. Ili, bolje rečeno, k’o Ituimi šaka u glavu. Barem ona zadnja.
Naime, Petar je upravo ispovjedio da je Isus Krist, Sin Boga živoga. Čini se da je konačno shvatio tko je Isus. Ali odmah nakon toga pokazuje da još uvijek ne razumije kakav je Mesija Isus. On odvraća Isusa rečenicom: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ Mesija kojeg on zamišlja jest trijumfalni Mesija, nepobjedivi. Boksačkim rječnikom – želi Mesiju koji prima udarac, ustaje i zadaje nokaut protivniku.
Petrovo mišljenje dijelili su i drugi učenici. I drugi kršćani tijekom povijesti. Ima ih i danas. Onih koji Boga i Crkvu žele samo u trijumfalnom obliku, zaboravljajući da Božja pobjeda nije ista stvar kao ljudski trijumf. To ne znači da je svaki poraz dobar niti da pobjeda nema vrijednost. Kršćanstvo nije kult neuspjeha. Isus ne kaže da je dobro biti poražen, nego da vjernost Bogu ne prestaje onda kada više ne izgledamo kao pobjednici.
I možda je upravo to ono što trebamo naučiti od sporta, a ne ono što sportu pokušavamo pripisati. Možemo slaviti pobjednika, čestitati mu, zajedno s njim zahvaliti Bogu. Ali ne smijemo Boga pretvoriti u navijača koji slavi pobjedu samo zato što je pobijedio „naš“. Jer kršćanin zna da se čovjekova vrijednost ne povećava pobjedom niti smanjuje porazom. I možda zato naslov ovoga teksta zvuči toliko čudno i provokativno. Jer čim ga izgovorimo, nešto u nama kaže: čekaj, nije baš tako jednostavno.
Stoga, ovaj tekst nije boksački ring u kojem bi se sada trebali međusobno „šaketati“ argumentima i dokazivati tko je u pravu. Samo želim da kao vjernici naučimo izgovarati nešto puno teže: Hvala ti, Isuse, i kada izgubim. Kada sam slab i nisam imao snage. Kad me ljudi slave, ali i kad me nitko ne primjećuje.
Ne znam hoće li ovaj tekst biti uspješan. Možda hoće, možda neće. Možda se proširi društvenim medijima, pa čak dođe i do brata u vjeri Filipa. Ali ako ne, Bogu hvala i slava!
doc. dr. sc. Darko Rapić
