Drag nam je Petar. Čas je gore, a čas dolje. Pomalo je poput Grge Čvarka:
„Što je takav? Tko bi znao?
Čas je dobar, čas je zao,
čas bi svakom srce dao,
a čas bi se s vukom klao.“
Ne znamo koliko je Petar bio drag samome sebi. Zasigurno ga je boljela ta nestalnost. Jedan je evanđelist zabilježio da je gorko plakao. Kako je dirljivo vidjeti tvrdog, starog ribara kako plače kao malo dijete. Jeca. Rida.
Kada je ono Kristu obećao da će s njim i u smrt, dobio je odgovor:
„Još ćeš me ove noći zatajiti!“
Znamo da je Krist providio noći u molitvi. Najjača je ona njegova noć u Getsemaniju. Bila je to borba na život i smrt, biti ili ne biti. Zavodnik je udario na njega iz svih raspoloživih oružja. Razgolilo se njegovo čovještvo.
Neke drevne ikone prikazuju Krista na koljenima. Plava mu je tunika sva pala na zemlju. Ostao je samo u crvenoj. Plava tunika znak je njegova božanstva, a crvena njegova čovještva. Adam znači crveni. Čovjek. Zemljanin. Blatnik.
U nestalnosti naše bijede noć nam predstavlja veliku prijetnju. Petar se slomio u noći. Ušao je u dvor Velikoga svećenika i grijao se uz vatru. Napala ga je jedna sluškinja i on se sav pogubio. Zanijekao je da uopće poznaje toga čovjeka.
„Čas je dobar, čas je zao!“
Recimo da je Petar bio potpuno svjestan svoje nestalnosti i da je, umjesto da ulazi u dvor Velikoga svećenika i prilazi grijati se uz vatru, otišao na osamu, u noći, i molio. Borio se u molitvi. Ulazio u svoj Getsemani.
Ishod bi zasigurno bio drukčiji. Anđeli bi ga tješili. Otac bi mu pružio ruku. Duh Sveti bi ga ojačao iznutra.
Noćna je molitva moćna. U noćnoj se molitvi dublje izdvajamo od okolnoga svijeta. Lakše se isključujemo iz struja koje nas bacaju na sve strane.
Svi smo lijenčine. Komodnici. Nikomu se ne da ustajati noću i moliti. Moramo, stoga, priznati da nam se događaju mnoge gorke stvari. Zavodnik nas baca čas gore, čas dolje. Naša nas nestalnost sve više destabilizira.
Papa Benedikt jednom se prilikom našalio s redovnicima koji su napustili noćnu molitvu. Nakon Sabora zapuhao je drugi vjetar. Stekao se opći dojam da smo svi nekako dobri i mili i da će nam sve ići glatko. Umjesto noćne molitve, dugo u noć ostajali su uz ekrane.
Grdno smo se prevarili.
Gorčina, pa čak i ogorčenost, munjevito se širi našim dušama. Toliko smo se pogubili u svojoj nestalnosti da više ne možemo ni gorko plakati. Zatajenje kao da je postalo dio naše naravi.
„Vjernosti više nema među ljudima. Svatko laže svome bližnjemu! Svi skrenuše! Svi se pokvariše! Nikoga nema! Ima li tko razuman da Boga traži?“
Petra je Isus pronašao. Prošao je pokraj njega i milo ga pogledao. Taj je pogled Petra spustio na dno i digao ga u visinu.
„Svrni, Gospodine, svoj pogled na mene jer sam bijedan i ubog!“
Bazilije M.
Photo by Lukas Robertson on Unsplash
