Papa Lav oduševio nas je likom brata Lovre od Uskrsnuća. Davno je kod nas prevedena Lovrina knjiga Bog nadohvat duše. Sada izlaze nova izdanja jer je potražnja uvelike porasla.
Brat Lovro od Uskrsnuća imao je buran život. Na kraju se skrasio u karmelićanskom samostanu u Parizu. Radio je obične poslove. Dok je još bio mladić, Bog mu se ukazao u zimskom, ogoljelom stablu. Pogledao je to stablo i zamislio kako će na proljeće biti puno listova i cvjetova, a na jesen plodova. Ostao je zadivljen Božjom veličinom i dobrotom.
No, kako opisuje svoj ulazak u samostan: „Služio sam tada kod rizničara M. de Fieubeta. Bio sam grub, nevješt momak koji je lomio sve čega bi se dotaknuo. U samostan sam došao jer sam mislio da ću u njemu imati priliku ispaštati za gluposti i pogreške koje sam bio učinio. Htio sam svoj život i sve svoje radosti žrtvovati Bogu. Ali Bog me razočarao u toj želji: u samostanu sam, naime, uvijek bio radostan i zadovoljan. Zato sam često znao reći Bogu: Ti si me iznenadio!“
Bog mu je podario veliki, a tako običan dar – uvijek je živio u Božjoj prisutnosti. Čak je dublje živio u Božjoj prisutnosti dok je radio i imao slobodno vrijeme nego u samoj službenoj molitvi. Čujmo ga:
„U svemu sam nastojao biti vođen jedino čistom ljubavlju prema Bogu i nikakvom drugom željom. Otkako sam kao svrhu svega svoga djelovanja uzeo: sve vršiti iz ljubavi prema Bogu, više se ne brinem o tome hoću li biti proklet ili spašen. Od tada se dobro osjećam. Zadovoljan sam ako iz ljubavi prema Bogu smijem podići slamku s poda. Od njega ne tražim darove, tražim samo njega i ništa drugo. Otkako je to prošlo, ne mudrujem više ni o raju ni o paklu. Sav je moj život samo savršena sloboda i neprestana radost.“
Bog mu je dao i potpunu bezbrižnost. Čujmo ga:
„Kad sam u brigama, nikoga ne pitam za savjet i nikome se ne jadam. Dosta mi je po svjetlosti vjere znati: Bog je tu. Zadovoljan sam što smijem raditi za njega, a ostalo neka bude što hoće. Rado ću podnijeti sve teškoće iz ljubavi prema njemu, kojemu zahvaljujem svoje sadašnje dobro stanje.“
A kako je njegovo iskustvo tek ljekovito za naše današnje vrijeme! Čujmo ga:
„Svaki dan slušam o nevoljama i grijesima svijeta, ali ja time nisam zgranut. Naprotiv, čini mi se zadivljujuće da se ne događaju još mnogo gore stvari kad pomislim za što je sve čovjek sposoban. Umjesto da se žestim na čovjeka – molim za njega. Sve drugo prepuštam Bogu. O zlu u svijetu, dakle, ne brinem mnogo jer znam da Bog može zlo koje ljudi čine preobraziti u dobro, onako kako se njemu sviđa.“
Za kraj:
„Ako me koji vanjski posao odvoji od mojih misli na Boga, u nutrini moje duše, tiho, a ipak čujno, Bog me podsjeća na sebe. Pri tome ponekad postajem toliko ganut i tako zapaljen da osjećam žestok poticaj da vičem, pjevam i da kao mahnitac skačem okolo.“
Bazilije M.
