Splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić održao je povodom početka akademske godine 2026./27. snažnu propovijed u kojoj je upozorio na opasnost da naši fakulteti postanu prostori natjecanja, a ne suradnje na dobrobit sviju. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre, dragi profesori, djelatnici našeg Fakulteta, dragi studenti!
Na početku nove akademske godine okupljeni smo oko Gospodnjega stola. Prije nego što započnu nova predavanja, seminari, istraživanja, ispiti i sve ono što čini život jednoga Teološkog fakulteta, dobro je zastati pred Božjom riječju i dopustiti Gospodinu da nam postavi jedno jednostavno, ali zahtjevno pitanje: Za koga i za što sve ovo činite?
Evanđelist Luka danas nam donosi pomalo neugodnu scenu. Učenici raspravljaju među sobom: „Tko je među njima najveći?“ Oni koji su pozvani biti Isusovi učenici počinju se uspoređivati: Tko je važniji? Tko je bliži Učitelju? Tko ima veći autoritet? Tko više vrijedi?
Zar to pitanje nije, na različite načine, trajno prisutno na svim fakultetima, pa i našem?
Možda se ne izražava uvijek riječima. Ponekad se skriva iza uspoređivanja: tko ima više objavljenih radova, tko ima veći akademski ugled, više citata, veći broj studenata, važnije projekte, više priznanja, bolju poziciju, veći utjecaj.
Sve su to same po sebi dobre stvari. Akademska izvrsnost nije nešto čega se trebamo bojati i u poniznosti prema tome ne težiti. Dapače, teologija koja ne traži istinu ozbiljno i predano ne može dobro služiti Crkvi.
Ali postoji jedna opasnost: da ono što bi trebalo biti služenje pretvorimo u natjecanje.
I tada se lako dogodi da Fakultet više ne promatramo kao zajednicu ljudi okupljenih oko istih ciljeva istine i poslanja, nego kao prostor u kojemu se međusobno odmjeravamo.
Tada kolega više nije dar, nego konkurencija. Uspjeh drugoga više ne doživljavamo kao radost, nego kao prijetnju vlastitoj vrijednosti. Tuđi ugled ne povećava našu radost, nego budi nemir.
A Gospodin, kako smo čuli u evanđeoskom odlomku, prekida tu i takvu logiku.
On uzima dijete, postavlja ga uza se i govori učenicima: „Tko primi ovo dijete u moje ime, mene prima; a tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao. Jer tko je najmanji među svima vama, taj je velik.“
Isus ne daje učenicima tehniku za bolje međusobno natjecanje. On im mijenja kriterij veličine. U svijetu se veličina često mjeri time koliko smo iznad drugih. U Evanđelju se veličina mjeri time koliko smo spremni biti za druge. To je posebno važno za jedan Teološki fakultet.
Jer vaš krajnji cilj nije proizvodnja akademskih karijera. Nije ni stvaranje vlastitih malih područja utjecaja. Nije ni dokazivanje tko je najveći teolog, najvažniji profesor ili najutjecajniji glas. Vaše je poslanje služiti čovjeku i Crkvi.
A u središtu toga poslanja nalazi se student. Student koji tek traži svoj put. Student koji možda dolazi s velikim pitanjima, ali i s velikim nesigurnostima. Student koji ne treba samo znanje i znanstvenike, nego i svjedoke. Student kojemu nije dovoljno da mu govorimo o poniznosti, ako on pred sobom vidi utjelovljenu oholost.
Nije dovoljno studentima govoriti o zajedništvu u Crkvi gdje smo svi braća i sestre, ako oni među vama vide podjele. Nije dovoljno predavati o služenju, ako studenti uočavaju da se profesori uporno bore za prestiž. Nije dovoljno govoriti o Kristu koji je postao sluga, ako mi želimo da drugi služe nama.
Teologija se ne prenosi samo riječima. Ona se prenosi životom. Studenti će možda, sa završetkom studija, zaboraviti pojedine definicije, datume ili bibliografske podatke. Ali teško će zaboraviti kakav je bio njihov profesor. Jesu li u njemu susreli čovjeka koji je znao slušati i biti susretljiv. Čovjeka koji je mogao nekada priznati: „Ne znam.“ Čovjeka koji je znao nekada iskreno reći: „Pogriješio sam.“ Čovjeka koji je se znao obradovati uspjehu drugoga. Čovjeka koji nije svoj autoritet gradio na ponižavanju drugoga, nego na služenju istini.
Takva poniznost nije slabost. Kršćanska poniznost nije mišljenje, ne pogotovo ono namješteno, da ne vrijedimo. Ona je sloboda od potrebe da stalno trebamo drugima dokazivati koliko vrijedimo. Čovjek vjere zna čiji je i komu služi, i zato se ne mora neprestano natjecati s drugima.
Ako znam da sam darovan, mogu se radovati daru drugoga. Ako znam da je istina veća od mene, mogu dopustiti da me drugi nadopuni, obogati. Ako znam da Bog i Crkva nisu moje vlasništvo, mogu surađivati s ljudima koji stvari vidi drukčije. Ako u vjeri znam da je Krist središte, onda se neću boriti da središte budem ja.
Sve ovo nije lako. Zahtjeva ne osrednju duhovnost. A duhovnost nije nešto nevidljivo. I možda je upravo to jedan od najvećih izazova naše akademske zajednice: ne prestati težiti izvrsnosti, ali se odreći rivalstva; ne odreći se autoriteta, nego ga živjeti kao služenje; ne prestati biti znanstveno zahtjevan, nego istodobno ostati ljudski i evanđeoski ponizan.
U nastavku današnjega odlomka Ivan kaže Isusu: „Učitelju, vidjesmo jednoga koji u tvoje ime izgoni zloduhe pa smo mu branili jer ne ide s nama“.
Opet ista logika: „Ne ide s nama“.
Kao da učenici žele sačuvati Isusa isključivo za sebe. Kao da žele odlučivati tko njemu i njima smije biti blizu, tko im smije pripadati, tko ima pravo djelovati.
A Isus odgovara: „Ne branite mu! Ta tko nije protiv vas, za vas je!“ To je još jedna važna riječ za početak akademske godine. Ne moramo svi misliti jednako da bismo pripadali istoj zajednici. Ali ne smijemo zauzeti stav „protiv“, biti nekakva trajna oporba, nego suradnici, bez obzira na različita mišljenja koja mogu biti.
Teologija živi od dijaloga, istraživanja, pitanja i različitih perspektiva. Akademska zajednica ne postaje snažnija tako da svi govore istim glasom, nego tako da različite darove podredi zajedničkom traženju istine.
Stoga nam Gospodin danas poručuje: nemojte graditi svoje mjesto tako da drugome oduzimate njegovo mjesto. Nemojte se bojati darova svojih kolega. Nemojte uspjeh drugoga doživljavati kao vlastiti neuspjeh. Nemojte studentima ostavljati baštinu naših rivalstava.
Ostavimo im nešto bolje. Ostavimo im svjedočanstvo evanđeoskih vrijednosti unutar zajednice. Svjedočanstvo zajednice u kojoj profesor može biti izvrstan, a ipak ponizan. Svjedočanstvo zajednice u kojoj se može snažno zastupati vlastito znanstveno mišljenje, a ipak iskreno poštivati drugoga.
Ostavimo studentima svjedočanstvo akademske zajednice u kojoj se može biti autoritet, prvenstveno duhovni autoritet, i ostati posve otvoren drugima. Zajednice u kojoj se ne pitamo prvenstveno: „Kako ću ja biti prepoznat?“, nego: „Kako će naš student postati zreliji čovjek, zreliji vjernik ili sutra dobar svećenik?“
Jer na kraju, kada jednoga dana budete gledali unatrag na svoje profesorske godine, možda neće biti najvažnije koliko ste radova napisali, koliko ste priznanja dobili ili koliko je ljudi znalo za vaše ime.
Važnije će biti pitanje: Jesam li pomogao nekome da bolje upozna Krista? Jesam li nekoga ohrabrio da ne odustane od poziva? Jesam li u nekome probudio ljubav prema istini? Jesam li nekoga naučio kritički razmišljati, ali i autentično moliti? Jesam li nekoga svojim životom uvjerio da teologija nije samo govor o Bogu, nego traženje Boga i služenje njegovu narodu?
I zato na početku ove akademske godine možemo moliti za jednu posebnu milost: da nas Gospodin oslobodi potrebe da budemo najveći i učini nas spremnima biti korisni mnogima.
Da profesor ne bude samo predavač, nego odgojitelj, što stalno volim ponavljati. Da akademski uspjeh ne bude samo osobno postignuće, nego dar zajednici, Fakultetu i Crkvi. Da autoritet ne bude sredstvo samopotvrđivanja, nego prostor služenja. Da znanje ne postane razlog oholosti, nego put prema većoj poniznosti.
I da naš Fakultet ne bude samo mjesto na kojemu se o Bogu govori, nego mjesto na kojemu se Boga traži, ljubi i svjedoči.
Dragi profesori, studenti, djelatnici našeg Fakulteta!
Isus danas uzima dijete i stavlja ga među učenike. Možda je to slika koju biste trebali ponijeti sa sobom u novu akademsku godinu. Staviti studenta u sredinu. Ne sebe. Ne svoje ambicije. Ne svoja rivalstva. Ne svoju potrebu za priznanjem. Stavite u sredinu onoga kojemu ste poslani služiti.
A to onda pomaže da se jače iskusi i otkrije paradoks Evanđelja: kada prestanemo tražiti vlastitu veličinu, postajemo doista veliki — ne u očima svijeta, nego u očima Gospodina.
Neka vam svima, na početku ove godine, Gospodin udijeli poniznost da znate učiti jedni od drugih, otvorenost da se znate radovati darovima drugih, mudrost da znate voditi i usmjeravati naše studente i velikodušnost da svoje znanje i sposobnosti stavite u službu Crkve.
Sve vam ovo, dragi profesori Teološkog fakulteta, nisam govorio zato što vi tako ne činite, nego da ustrajete u trajnom hudu prema boljemu. Ili kako sveti Pavao poručuje Galaćanima: „Neka vam ne dodija činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme žeti ako sada ne malakšemo. Prema tome, dok imamo povoljnu priliku, činimo dobro svima, posebno onima koji po ovoj vjeri pripadaju istoj obitelji“ (6,9-10). Hvala vam na trudu koji ulažete u službi koju vam je Crkva povjerila. Ta služba je zahtjevna, ali Crkvi dragocjena. I vi ste nam dragocjeni, i profesori i studenti.
I neka nam svima Gospodin podari milost da na kraju svega možemo reći: „Nismo tražili da budemo najveći. Tražili smo da budemo vjerni Gospodinu“. Ništa nema većeg od toga. Amen.
Izvor: smn.hr
