Doprinos sv. Ivana Pavla II. mnogim područjima ljudske misli je nemjerljiv. Ipak, njegovo „Pismo
umjetnicima“ postaje posebno važno danas, kada ljudsko stvaralaštvo stoji pred velikim promjenama
zbog sve bržeg razvoja umjetne inteligencije. U vremenu kada izrada sadržaja nikad nije bila lakša i
brža, postavlja se pitanje – što je uopće umjetnost, koja je njena svrha i kako ona oblikuje ljudski duh
te utječe na cjeloviti razvoj osobe? Povodom papinog blagdana, razgovarali smo s Franom Šitumom,
akademskim kiparom.
Među njegovim najznačajnijim radovima ističu se novi glavni oltar i ambon u splitskoj Katedrali sv.
Dujma, uređenje Trga Gaje Bulata u Splitu te konceptualna instalacija „Naoružanje za mir“.
J:Iako se svaki umjetnik izražava i predstavlja kroz svoja djela, kroz njih očituje svoju osobnost – što
bi ti istaknuo o sebi?
F: Teško je to pitanje, nekako izbjegavam pričati o sebi. Ako želiš pričati o sebi lako možeš zvučat kao
neki oblik narcisa koji ili sebe hvali ili je možda lažno skroman. Tako da je to teško pitanje iz tog
aspekta. Ali najdublji odgovor je da sam ja onaj koji nisam. Put o kojem je Krist govorio, stvara
dinamiku koja je put do istine i život koji je zapravo oblik mira, iz tog odnosa prema Višem otkrivaš
što jesi. Molitva fra Bonaventure Dude „Biti mi daj“ je katedrala u tri riječi koja nosi u sebi to
otkrivanje tko smo mi zapravo, ne izražavanje sebe, već otkrivanje sebe kroz odnos prema Bogu,
prema svemu stvorenom. Kad moram govoriti iz ja osjećam manjkavost i nepotpunost, a isto je kad
govorim o svojim radovima. Puno zahvalnija pozicija je pričati o razvojnom procesu koji je obilježen i
utemeljena tim odnosima.
J: Kada si i kako osjetio umjetnost kao poziv?
F: Svjesnije je to počelo već u vrtiću. Imao sam divnu tetu Ivanku koja je stvorila odnos prema onome
što sam napravio, na iskren način je obratila pažnju, zapravo je ukazala na vrijednost koje tada nisam
bio svjestan.To je za mene postao pedagoški standard –takvo upoznavanje s nečijim radom je
zapravo najbolji oblik u kojem osoba može razviti povezanost, jer je nečiji rad često je projektivno
sredstvo te osobe. Majka nije pridodavala pažnju time koliko je neki rad dobar ili nije, više s čim sam
zadovoljan ili nisam uz vjeru da se to može i bolje. Sad na to gledam kao na stečen talent od dvije
osobe od jedne učim prepoznavanje vrijednosti od druge nenavezivanje i težnju za višim, iako tu nije
bila uvijek takva podjela.
Već je to početno oblikovanje u djetinjstvu dalo mi proširen okvir gdje mogu razvijat talent. Često se
psiholozi vole vraćat na to djetinjstvo, možda nekad i pretjerano, to nije nebitno, ali nije jedino bitno.
J: Zanimljivo je da mnogi ljudi pri pitanju kada su prvi put osjetili da im neko daje na vrijednosti,
navode upravo učiteljice ili tete. Kao da nam je potrebno da nas netko drugi prepozna, obrati
pažnju, osim naših roditelja.
F: Da, da. Ali jednako tako ti treba protuteža roditelja koja će te staviti u realni kontekst u kojem
zapravo vježbaš egzistirat s tim talentom. Svaki potencijal koji je vezan za rezoniranje zapravo je
senzibilitet, koji kasnije može biti i devijacija. Preosjetljivost može biti toliko jaka do mjere da ne
možeš bit funkcionalan.
J: Je li bilo trenutaka kada si imao otpore prema tom pozivu?
F:Otpore sam doživljavao kao normalnu popratnu pojavu, okružen ocem koji je bio brodograditelj,
majka krojačica, za ta zanimanja je potrebna stvaralačka disciplina koja se ne razvija bez optimalnog
otpora. Kroz njih prepoznao vrijednost ručnog rada i zadovoljstva koju dobivaš kroz proces gdje neštokreiraš, gdje se nešto događa, materijalizira. To je ugoda koja nije sama sebi svrha nego krije neki
smisao iza sebe.
J: Što ti je bilo najizazovnije na tom putu postajanja umjetnikom?
F: To nije priča samo o meni, već općenito – problem tog senzibiliteta koji nije reguliran, i sa sobom
nosi puno katarzi, kojeg je po mom mišljenju najveća pogreška sprječavati. Mislim da je za formiranje
ličnosti jako važan taj put gdje se događaju katarze. Ako uzmemo za metaforu priču izlaska iz Egipta –
svi bi mi htjetli slobodu, a nitko ne bi htio u pustinju. Svi bi mi htjeli znati definirati Boga, a treba se
popet na brdo i vratit se s njega. Ta starozavjetna priča nosi esencije ljudskog formiranja iz nečega što
je obrazac koji te čini robom, na više aspekata – bilo da doslovno radiš kao rob, bilo da se radi o
mentalnom stanju koji ne vidi izlaz iz toga, ne vidi ni smisao u svemu tome i zapravo ostaje u poziciji u
kojoj je, a u kojoj ne može preživljavat na drugi način nego jednostvano trpi, i život se zapravo
odgađa. Čak i odgoda, daje neku životnost, samo je pitanje da li stremimo prema životu ili ne. Put
gdje osoba postaje umjetnikom vezan je uz osobna iskustva i razinu zrelosti osobe, a refleksija te
nutrine se materijalizira u onom što umjetnik stvara. To može biti manje ili više svjestan proces, meni
je osobno bitno uvijek ostaviti dovoljno vremena za sagledavanje onog što činim i traženje smisla u
tom činu.
J: Jesu li svi umjetnici senzibilni i kako si ti naučio regulirati svoju senzibilnost?
F: Senzibilnost utječe na donošenje odluka, a donošenje odluka utječe na naše stanje koje je onda
okidač za naše postupke. Odluke treba donositi kada se dogodi sinteza razuma i emocija, ono što
harmonizira i omogućuje to spajanje je treći element, koju definiram kao milost Božju, koja ti daje
razumijevanje i uvide da ne koristiš samo ograničene resurse koje imaš. Važan element za stabilnost
ličnosti nije naš, nego je on u nama. To otkriće je nužno da bi se ovaj put nastavio kao nekakav
dinamički proces koji čini bitnu razliku metaforički rečeno između žive i ustajale vode. S obzirom da
smo mi i biokemija koja ima jako zastupljenu vodu kao element, jako je važno da ta voda u nama
ostane vitalna, živa i da se ne pročišćava filterima koji reduciraju i ono što je dobro. Znači treba netko
tko poznaje osobu puno više nego ona sama sebe da bi uopće ličnost bila stabilna, odnosno da bi bila
mirna, a ne smirena. Po meni je oprečna razlika između stanja mira i stanja smirenosti. Smireni ljudi
su potencijalni pacijenti koji traže način ili sredstvo da se smire, a mirni ljudi su oni koji su postigli
odnos sa nekim tko je mir.
J: Znači harmonija razuma i emocija kroz treći element – glas savjesti, transcendentni glas u nama.
F: U razmatranju sedam darova Duha Svetoga dobijate cijeli jedan paket koji nije samo pomoć, nego
je to živi odnos koji nije definiran našim ograničenjima nego on slobodno putuje kroz vas, a vi s njim.
J: …koji puše gdje hoće, i ne znaš odakle dolazi i kamo ide…
F: To je bio naslov moje izložbe, koju sam nazvao „Vjetar puše jer mora“ to je druga verzija prijevoda
koji mi je ostaola gledajući film Franka Zaffirelija gdje je drugačije preveden taj citat, taj susret Krista i
Nikodema koji je slika raskrižja razuma i srca, stavlja nas u stanje razapetosti. To nešto što nas
razdire, što nas razapinje, a to je ključna pozicija za neko uzvišeno stanje, jer ako to prepoznamo kao
nešto negativno onda na toj skali sazrijevanja padnemo. Cijela kronologija kako se do tog dolazi je
opisana na križnom putu. Od početka do kraja, čovjek može shvatiti kako stvarnost izgleda kad se
stavi u tu poziciju. Nisam bio tradicionalni vjernik, niti sebe smatram do te razine vjernikom jer fali
mi taj segment plodova koji bi dokazao da sam vjernik-nedostaje to zrno gorušice. Volio bih to, ali ne
znam jesam li, niti se ja mogu staviti u poziciju da to procjenjujem. Često sam išao na mise u Gospe
od zdravlja, fra Ante Čovo bi završio bi svoje propovijedi s rečenicom: pokušajte s tim evanđeljem
živit taj tjedan. U smislu da ga implementiramo u svakodnevnicu i kao takvog da ga sagledavamo i da
s tim stvorimo odnos. To je bila neka faza formacija i poluga da pokušam sintetitizirat stvari, jer ta
sinteza, ne isključivost, filtriranje koje ne odbacuje, nego izgara ono što ne postoji, a ono što postoji,
postaje još postojanije. U spomenitoj molitvi fra Bonaventure jasno je upućuje na to što to
postojanost daje.
J: Je li postojao neki trenutak kada si se otvorio vjeri ili je to bio proces?
F: Moj način je, nisamo to tada znao, ali kada sam prvi put se susreo sa Sokratom, prepoznao sam
sličnost u načinu preispitivanja . Osjećam šta znači oslijepiti u susretu sa Bogom, to je jako važno
moment (kao kod sv.Pavla)– kad sve svoje stavove, zaljučke, cijeli deterministički kompleksni sustav
kojeg stvoriš nema prostor za širenje, ako sve preipsituješ do krajnosti, dođeš do toga gdje si u
bezizlaznoj situaciji, refleksija toga je zatvoren nihilistički pogled na sviejt, jer možeš sve
pretpostaviti, a zapravo je to oblik pakla iz kojeg nije moguće sam izać. Moj put je bio otprilike takve
naravi, htio puno znati, bio sam aktivni skeptik prema svemu, zapravo to se pokazalo kao nešto što je
nužno za proces. Jer kažem, za takav mentalni sklop je nužno da doživi svoj veliki prasak (smijeh).
J. Rekli bi neki teolozi da nema prave vjere bez aktivnog skepticizma.
F: Krist je kroz svoj način odnošenja s različitim skupinama ljudi govorio o tome da to zapravo
uvjetuje taj žar – tu iskru, težnju za traženje istine do potpune iscrpljenosti, a onda milost možeš
osjetiti samo kroz prepuštanje Bogu, a da bi se nekom prepustio moraš imati potpunu vjeru, a to je
tek početak. Ja se nekako vrtim stalno na tom početku. Zapravo je možda umjetnost način da to lakše
prebrodim.
J: Što je onda sredina i kraj, ako si ti na početku? Što te drži na početku?
F: Poniznost i shvaćanje pozicije, treba određeno sazrijevanje da budeš spreman,punina vremena
koju nije dobro požurivati. Negdje se od osobe očekuje da bude normalna, a normu u velikoj mjeri
oblikuje društvo, osobna percepcija, bliža i dalja okolina , te norme te čine noralnim, a to može
ometati put do jedinstvenosti.
J: Kao umjetnik, pretpostavljam, ne voliš norme? Pa ni u duhovnom smislu?
F: Norme su bitne za funkcionalnost, bitno ih je povremeno preispitivati, norme su nešto šta se
podrazumijeva da bi te okolina smatrala normalnim i to je često uvjet za uključivost. Imamo norme
koje su prije bile normalne, sad više nisu, i onda vidiš da je taj okvir toliko apstraktan i relativan,
sklon mnogim interpretacijama, treba ti netko tko je u poziciji da ti da uvide u postojanost, što soli
daje slanoću. To je u najsuštinskijem obliku, na svakodnevnoj razini, u svakom djeliću sekunde,
zapravo stanje u kojem si postavljam pitanja– da li sam ja pretpostavio tko je netko ili nešto, da li sam
zaista stvorio odnos u kojem mi je potreban Bog da bi uopće stvorio relaciju prema nekom ili nečem,
da li sam dovoljno spreman i otvoren bez obrambenih mehanizama da se dogodi život u tom odnosu
– otvorenost je preduvjet za dolazak do dubljih uvida, a to znači isključivanje svih vlastitih obrabenih
mehanizama – da se jednostavno izlažeš. To je razina bez zaštite koju ličnost ne može preživit bez
božanske snage, bez vodstva Duha Svetoga, koji te zapravo osposobljava da djeluješ uživo, jer samo
evanđelje govori o tome da ne smijemo biti pripremljeni, Krist jasno daje na znanje apostolima oko
čega se ne trebaju brinut i da to nje njihov posao.
J: Terapeut u meni te mora pitat – koje obrambene mehanizme si uspio osvijestiti?
F: Da, pa… Najveći problem su sve vrste strahova, koji su okidači obrambenih mehanizama u želji da
sve imam pod kontolom, u težnji da sve ispadne dobro po mojoj percepciji dobra. To je je trenutak kad moj ja postaje moj bog. Meni je to signal, kada se javi takva vrsta strahova da sam izašao iz
milosti koju Bog daje i koja te tjera na onu drugu stranu-izloženosti. Iako je taj strah bitan, on je
odličan sluga ali loš gospodar.
J: Strah onda vidiš kao poticaj prema razvoju?
F: Tako nekako, bez toga teže postižemo radnu temeperaturu, a može biti razlog odustajanja,uvijek
se može naći argument zašto se ne izložit nečemu, a negdje Kristovo učenje nas tjera u vatru da ne
ostanemo mlaki, šta je mislim psihološki najteže podnjeti. Strah nas često gura u neki oblik
regresivnog ponašanja i to nam omogućuje komfornu zonu koju prividno sam kontroliraš , mala je
razlika, može bit nevidljiva – dogodi se mimikrija u kojem ne vidimo razliku između stvaralačkog
izražavanja i izrađivanja nečega-tako se primjerice to odražava na umjetnost. Netko mora
harmonizirat. Dogodi se automatizam koji je zapravo šablona.
J: Po kojem kriteriju razlikuješ automatizam i šablonu od stvaranja?
F: Svi moji kriteriji tu padaju u vodu. Uvidi takve vrste ovise o tome s čim ulazim u odnos, jedino mi
Milost može dati uvide šta to zapravo je. Jer tu moj determinizam želi bit dominantan, on želi sve
znat i bit siguran i opet sam zapravo u istoj poziciji koja me priprema na nešto što sam već
pretpostavio. Esencija je da sve kriterije uzmem u obzir, oni su tu, oni su loživi element, kao nešto što
se baca u vatru da je raspiriš. Ja ih ne odbacujem kao nešto negativno, ali znam da su u službi toga da
izgaraju, a ne da budu presudni.
J: Kako definiraš to stanje?
F: Demon stvara kopiju, tu je najlakše vidjeti razliku. Ono o čemu se radi, je naša pažnja, tj., naša
prisutnost ili odsutnost. Živimo u vremenu koje stimulira našu pažnju na ono što se zbiva, to potiče
naše strahove, naše mehanizme koji nas drže aktivnim. A zapravo se ništa ne događa, ili se događa
ono na što ne možemo utjecati. I mi provodimo većinu vremena u događaju ili gledajući neke stvari ili
življenju odnosa prema nekome tamo gdje smo u sigurnoj poziciji. Radije ću gledati podcast nego biti
na podcastu. Ili, radije ću pričati s umjetnom inteligencijom jer mogu reći nego porazgovarati s
prijateljem jer se izlažem riziku stvaranja ili raskidanja odnosa. To su sve stvari koje traže izlaz iz
komforne zone, jer tu vlada majka strahova – strah od nepoznatog, koji nas stalno drži u okviru.
J: Papa Ivan Pavao II. u Pismu umjetnicima kaže:
„Umjetnik izriče samoga sebe do te mjere da njegovo djelo tvori odraz njegova bića“. Je li za tebe
proces stvaranja osjećaj da daješ sebe?
F: Papa je netko tko me prati, prepoznajem ga na simboličan način u meni važnim događajima, na
nekim svojim raskrižjima naletim na njega, ali papa mi je blizak po svojoj otvorenosti, uključivosti ali
sa velikim otvorenim očima koje shvaćaju da ne vide sve, koji traži put i utječe se Bogu. On je trebao
biti glumac, disciplina koja zahtjeva uživljavanje u neku ulogu, kada ste izloženi evanđelju, a imaš
talent koji ti omogoćuje poistovjećivanje što je nužno za glumu, za uživljavanje u ulogu, ta uloga vas
ili preobrazi ili ostajete indiferentni prema tome. Papu je taj talent odveo u drugu ulogu, koja nije
gluma nego je postao način život, što možemo vidjeti iz povijesti. To je priča o stvaralaštvu koje te
formira više nego ti njega. U kiparskom mediju, ako radite neku skulpturu neke ličnosti događa se
slično kao u glumi, morate prići toj osobi koju radite iznutra. Kad sam radio spomenik bl. Alojziju
Stepincu, kolega Đani Martinić mi je postavio pitanje oblikuješ li više ti njega ili on tebe. Pitanje je
koje govori možda više od odgovora.
J: Kiparstvo ti je dalo širinu pogleda na stvarnost – vještinu odmaka i sagledavanja odnosa
elemenata unutar cjeline?
F: Procesi koje umjetnik proživljava – umjetničko stvaranje nije samo estetika, već materijalizacija
različitih iskustava. Kad to čitamo kao metaforu puno možemo cirpiti iz stvaralaštva, što je je jednako
važno i tu se susrećemo s vlastitim ograničenjima koje nas u boljem slučaju onda upućuju na
drugoga…..
J: Kako gledaš na raskorak između onoga što vi smatrate dometom nekog djela i onoga što publika
u njemu prepozna i proživi?
Skladatelj Ravel je bio iznimno samokritičan prema svojim djelu Bolero, smatrao ga je ograničenim
eksperimentom, a u meni i za mnoge je ta skladba nešto pokrenula. Iz te pozicije shvaćam da nešto s
čim umjetnik možda nije zadovoljan, za nekoga može biti uzvišeniji doživljaj koji u nešto pokreće.
Takvi uvidi diskvalificiraju moj ja kao jedino mjerilo, moj ja u tom procesu ima zadatak sagledavati
narav plodova i njihov učinak.
J: Možemo li reći da je smisao umjetnosti da nešto pokreće?
F: Pa da, dinamika ima uvijek smisao, ovisno tko je harmonizira . Dinamika je znak života. Čak i ono
što je mrtvo, raspadajući se, daje život. I u tom smislu i neuspjeh je dio tog procesa. U Kristu na križu
netko vidi pobjedu, netko vidi poraz. Na našu radost Boga nije moguće ubiti, kao ni otkupljenje koje
nam daje život nakon takvog čina ako smo ga spremni prihvatiti.
J: Možeš nam reći više o odnosu prema neuspjehu i njegovoj važnosti za razvoj?
F: Neuspjeh nam omogućuje bolju orijentaciju, pojačava intezitet , možda nekad i više od uspjeha, ali
to su krhka stanja koja prije ili kasnije pojedu sama sebe ako su sami sebi svrha.
J: Na koji način dobivaš inspiraciju? Je li to nešto iznenadno ili je to proces koji traži vrijeme,
poniranje unutra?
Opet ističem odnos kao okidač, ako nemam inspiraciju to je znak zatvorenosti prema shvćanju,
traženju, refleksiji i interakciji prema životu kojeg mogu prenjeti u rad, prema talentu koji mi je
darovan i djeljenju s drugima. Kad sam u takvom stanju samo razmatram ove elemente i tad u korito
uplovi rijeka inspiracije, a nekad i bujica koja me odnese.
J: Kako vidiš susret vlastite nutrine i materije koju oblikuješ?
F: Svaki materijal ima karakter, kao i ljudi traže poseban pristup da bi se nešto od toga jedinstveno
izrodilo. Prirodni materijali naručito obvezuju i treba im pristupati s velikim poštovanjem jer nose
život u sebi, čak se i za kamen kaže da se bere, jer kad ga se odvoji od matere planine klesar ili kipar
to mogu osjetiti, treba ga pustiti neko vrijeme da se odvoji ili kako kažu odleži. Kad radite u takvim
prirodnim materijalima oni traže poseban pristup, a dogodi se povezanost koja je nužna da vam taj
materijal pruži ono što od njega tražite, u suprotnom zapamtit će svako nasilje i to će jasno znat
pokazati. Drvo, stablo kao simbol života, nije lako, nemoguće nešto bolje od njega samog napraviti,
ali i to je dar jer nam čak i drvo to dopušta, pa je zahvalnost potreban alat koji trebate imat na
raspolaganju. Glina, zemlja koja prolaskom kroz vatru mjenja svojstva i ojačava u tim paklenim
vrućinama je velika učiteljica, koja se iz takvog procesa može se uobličit primjerice u šalicu toplog
čaja.Bio bih zadovoljan sa svojim vatrenim temperamentom da nauči postupak ovakve preobrazbe.
J: Koncept „iz daha“ kojim si radio ovu zadnju izložbu „Otajstva svjetla“, reci nam više o tom
procesu, je li tu riječ o prepuštanju, odmaku od obrambenih mehanizama da izroni ono najdublje,
nesvjesno iz tebe?
F: Izroni tu i nesvjesno i svjesno, to je forma rada koja ne dopušta dotjerivanje jer se može tako
izgubiti život tog procesa. To je kao slušati studijsku glazbu ili glazbu u živo. Kad se bavim klasičnim
kiparskim medijem, takva forma mi omogućava da ne pretjeram sa vještinom koja je samo u službi, a
ne kao dominantna komponenta. Percepcija oka – što ono zapaža, koliki broj detalja je dovoljan?
Najvažnije je da se prenese dojam, esencija, emocionalna jezgra onog što čovjek može ponijeti sa
sobom, nije teška prtljaga, nije nešto što će opteretit, nego što će biti kao okrepa. Kao dijeljenje koje
ne zadužuje.
J: Hvala ti na razgovoru. Imaš li poruku za kraj o važnosti umjetnosti u ovom dobu digitalne
(r)evolucije?
F: Možda nam je često preblizu pa ne uviđamo dovoljno jasno taj fenomen ali meni se čini da se
digitalna virtualna stvarnost tako brzo integrirala u ljudske živote iz razloga što u dojmu jako nalikuje
na našu misao, kad zatvorimo oči pa vizualiziramo, promišljamo, analiziramo, maštamo,
povezujemo….uviđamo tajne nutarnjeg života to je naša esencijalna potreba, ova virtualna stvarnost
postoji od kada je čovjeka, a čini mi se kako se danas na to mjesto sve učestalije uvukla digitalna
virtualna stvarnost oblikovana algoritamskim uvjetovanim podražajima koja nas više tjera da buljimo
i sve manje imamo priliku za nutarnji život. Taj isti fenomen vezan je za umjetnost i stvaralaštvo,
mislim da je važno to osvijestiti i reagirati na način gdje ćemo tražiti harmoniju između duhovne i
virtualne stvarnosti. Živimo u vremenu koje je nalik trajnom zbivanju, a isti nam daje privid stanja, do
te mjere da nismo u stanju zatvoriti oči, ući u svoju nutrinu, učiti o vlastitom bitku upoznavati sebe i
stvoreno kroz Tvorca. Naglasio bih kronološku važnost koja čini oprečnu razliku u načinu življenja, a
to bi bilo da živimo i djelujemo iz stanja prema zbivanju , a nikako obrnuto…Mislim da je to važan alat
za budućnost koja sve kraće traje zbog brzine promjena na koje se ne stignemo niti prilagoditi, a
kamoli živjeti u tim okolnostima. Kad smo u stanju u kojoj vlada Vječni mi se prestajemo utrkivati, a
kao takvi spremni smo odgovoriti na sve tehnološke promjene i stavit ih u službu dobra… Iz takve
pozicije je manje važno koji je medij našeg izražavanja, bilo da je digitalni, analogni ili manualni bitno
je da budu transfer života….
Razgovarala: Jelena Teklić
