Posjet budućeg Pape prije 50 godina
Ove se godine navršava pedeset godina od velikih slavlja u Solinu kojima je obilježena tisućita obljetnica smrti hrvatske kraljice Jelene i započeo veliki ciklus jubilejskih hodočašća u sklopu obilježavanja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Tih se dana u Solinu okupilo oko 100.000 vjernika iz svih krajeva Hrvatske i šire, uz sudjelovanje brojnih biskupa i svećenika. Među mnoštvom hodočasnika bio je i tadašnji venecijanski patrijarh Albino Luciani, koji će samo dvije godine poslije, 1978. godine, naslijediti sv. Pavla VI. na Petrovoj stolici te uzeti ime Ivan Pavao I.
Premda je na stolici sv. Petra ostao samo 33 dana, Luciani je svojim likom i svjedočanstvom duboke vjere ostavio snažan trag u Crkvi i svijetu. Ostao je upamćen kao „Nasmijani papa“, a u svim mjestima u kojima je živio i djelovao ostavio je svjedočanstvo svetoga života. Njegova svetost prepoznata je i potvrđena beatifikacijom koju je papa Franjo predvodio 4. rujna 2022. na Trgu sv. Petra u Rimu.
Jedan naizgled malen detalj s beatifikacije Ivana Pavla I. pritom otkriva koliko su za Crkvu dragocjeni spisi Božjih ugodnika koje ona s poštovanjem čuva, proučava i kojima se nadahnjuje. Prigodom beatifikacije papi Franji donesen je relikvijar u kojem je pohranjen vlastoručni zapis Albina Lucianija iz 1956. godine. Riječ je o nacrtu za razmišljanje o trima teološkim krepostima – vjeri, nadi i ljubavi – koji svojim sadržajem podsjeća na teme njegovih općih audijencija od 13., 20. i 27. rujna 1978. godine.
Spisi svetaca i blaženika za Crkvu nisu tek dragocjeni povijesni dokumenti. U njima ona prepoznaje iskustvo vjere koje i danas može progovoriti suvremenom čovjeku te iz njih crpi nadahnuće i pouku za vlastito poslanje u vremenu u kojem živi. Takvu vrijednost imaju i brojni spisi Albina Lucianija. Uz različite teme kojima se bavio, ostavio je vrijedne zapise o katehezi, vjeronauku, vjeroučiteljima i metodama njihova rada.
Stoga se čini osobito prikladnim posvetiti pozornost upravo tim njegovim promišljanjima u godini u kojoj se obilježava pedeseta obljetnica njegova posjeta Splitu i Solinu. Ovaj se članak usmjerava na promišljanje o poslanju vjeroučitelja u svjetlu spisa Katehetika u mrvicama, koji je Albino Luciani objavio 1949. godine.
Poput Isusa davati djeci vodu vječnoga života
Luciani jednostavnim i lako razumljivim stilom razrađuje tematiku poslanja vjeroučitelja. Iako je djelo napisano sredinom prošlog stoljeća, čitatelja oduševljavaju aktualnost sadržaja i pronicavost autora koji u kratkim crtama sažima bit poslanja vjeroučitelja.
Promišljanje započinje tumačenjem jednoga od najpoznatijih i najomiljenijih djela španjolskoga baroknog slikara Bartoloméa Estebana Murilla, „Dječaci sa školjkom“. Na slici je prikazan trenutak u kojem dječak Isus daje malom Ivanu Krstitelju piti vodu iz školjke, zahvaćenu iz bistrog potoka koji izvire pred njegovim nogama. Cijeli prizor s visine promatraju anđeli i smiješe se. Luciani, nadovezujući se na prizor sa slike, sažima poslanje vjeroučitelja riječima: „Eto vjeroučiteljeva poslanja: poput Isusa davati djeci, katekizmom, vodu vječnoga života.“[1] To poslanje naziva plemenitim i opisuje njegovu širinu: vjeroučitelj „nastavlja djelo Isusovo, djelo apostola, svrstava se među biskupe, svećenike, misionare; pomaže obitelji koja nije uvijek sposobna sama odgojiti djecu; pomaže domovini odgajajući joj dobre građane.“[2]
Prema Lucianiju, vjeroučitelj ima osobitu ulogu u pomaganju vjernicima da rastu u vjeri, a „u središtu vjere su sveta misa, sakramenti, bogoslužje.“[3] Sve to u životu vjernika treba ostaviti trag i donijeti plodove, bilo da je riječ o prvoj pričesti, vjenčanju ili dobro obavljenoj ispovijedi. Nasmijani papa stoga postavlja pitanje: „Što se ubire u prvoj pričesti, u dobro proslavljenom vjenčanju?“[4] Odgovor je kratak i jasan: „Ono što je vjeroučitelj posijao.“[5]
Praktični plodovi sakramenata i bogoslužja, prema Lucianiju, vidljivi su kod onoga „tko se na to pripremi ozbiljnim, redovitim katekizmom.“[6] Tako i iskreno priznavanje grijeha, pravo kajanje i čvrsta odluka proizlaze iz pouke vjeroučitelja koji je učeniku o ispovijedi prenio „spoznaje, uvjerenja i dobre navike.“[7] U tome Luciani prepoznaje dubinu i odgovornost vjeroučiteljskoga poslanja, koje sažima riječima sv. Pija X.: „Apostolat vjeroučitelja danas je veći od svakog drugog apostolata.“[8]
Teškoće nisu razlog za odustajanje
Da se i sam Nasmijani papa okušao u apostolatu vjeroučitelja, potvrđuju njegove riječi o teškoćama s kojima se vjeroučitelj susreće u svome radu. Luciani otvoreno priznaje: „To je poslanje teško.“[9] Kao jednu od najvećih poteškoća ističe same učenike: „Djeca su često površna, nepostojana, nemirna, rastresena mnogim stvarima.“[10] Takve teškoće nisu znak neuspjeha, nego sastavni dio vjeroučiteljskoga poslanja. Suočavanje s njima zahtijeva zauzetost, kreativnost i strpljenje te sposobnost da se različitim metodama uvijek iznova privuče i zadrži pažnja učenika.
Kao dodatnu poteškoću Luciani ističe nedostatak potpore obitelji, koja ponekad može otežati rad vjeroučitelja: „obitelji znaju vrlo malo pomagati vjeroučitelju, čak mu otežavaju posao i razaraju ono što on gradi.“[11] Kada vjerski život nije dovoljno prisutan u obitelji, učeniku je teže sadržaje primljene na vjeronauku povezati sa svakodnevnim životom i pretočiti ih u praksu. Vjeroučitelj se stoga ne susreće samo s izazovom poučavanja, nego i s odgovornošću da učeniku pomogne povezati vjeru sa životom.
Luciani potom progovara i o teškoćama s kojima se suočava sam vjeroučitelj: „koji osjeća da nije dovoljno pripremljen za poučavanje, koji nema dosta vremena, boji se vezati, mora se podvrgavati naporu pripremanja, teško mu je održavati disciplinu itd.“[12] Suočen s ovakvim i sličnim poteškoćama, vjeroučitelj pomalo gubi hrabrost, primjećuje Luciani, „to lakše što je većim zanosom pristupio tome poslu.“[13] Događa se ono čemu ni sam Blaženik nije bio imun: „Ne vide se plodovi, nailazi se na otpore, doživljavaju se razočaranja, gorčine, čovjeka hvata volja da sve to ostavi…“[14] No Nasmijani papa, koji je svojim osmijehom širio kršćanski optimizam proizišao iz duboke vjere, i u takvim trenucima ohrabruje riječima: „Ipak, to poslanje donosi plodove.“[15] Uvjeren je da se „teškoće svladavaju.“[16] Njegov primjer pokazuje da poteškoće za njega nisu bile razlog za odustajanje, nego poticaj na još veću zauzetost u njihovu svladavanju.
Papa Luciani navodi i načelo kojim bi se vjeroučitelj trebao voditi u svome radu: „Tko je predan poslu i ustraje i uvijek iznova pokušava, i osobito nastoji tako se pripremati da mu predavanja budu dopadljiva, privlačna, uspijeva pobuditi dječje zanimanje.“[17] Potrebno je, dakle, predano pristupiti poslu, ustrajati, uvijek iznova pokušavati i dobro se pripremati. Posebnu važnost pridaje pripremi predavanja koja trebaju biti zanimljiva, privlačna i prilagođena djeci. Takvim pristupom vjeroučitelj može pobuditi i zadržati zanimanje svojih učenika.
Vjeroučitelj je sijač
Nasmijani papa ne tješi lažnom nadom niti osmijehom koji bi prikrivao stvarnost. On jednostavno i jasno tvrdi: „Plodovi ne mogu izostati.“[18] Usmjerava pogled prema Kristu i njegovim riječima iz kojih je crpio radost koja je odsijevala na njegovu papinskom licu. Jednostavno poručuje vjeroučiteljima: „Sigurna je, naime, nagrada Gospodina, koji je rekao: »Sve što ste učinili jednome od ovih malenih, meni ste učinili.« I: »Oni koji su mnoge učili pravednosti, u vječnosti će zasjati poput zvijezda.«“[19]
Dodaje još utješnih riječi kojima sokoli vjeroučitelje i poručuje: „Ima uspjeha i ovdje na zemlji. Poljodjelac ubire plodove više mjeseci nakon sjetve. Vjeroučitelj je također sijač. Često se plod njegova poučavanja vidi kasnije, kada njegovi vjeroučenici odrastu, kad zapadnu u kakvu nevolju, na smrtnoj postelji. Često je pak plod vidljiv odmah u djeci koja zaista uče, koja postaju bolja i koja su nam zahvalna.“[20]
Želja da se plodovi odmah vide može dovesti do razočaranja, pa čak i do odustajanja. Luciani se, međutim, ne prepušta takvim mislima. On savjetuje da se sjeme Božjega znanja strpljivo sije i da mu se dopusti vrijeme za rast. Plod možda neće biti vidljiv odmah. Možda će se pojaviti tek kada vjeroučenici odrastu, možda u trenutku kada se suoče s nevoljama života, a možda tek na samrtnoj postelji.
Ipak, Luciani primjećuje da je plod često vidljiv već u djeci koja uče, napreduju i postaju bolja te koja primljeno znanje prihvaćaju sa zahvalnošću. Takvih je, kaže, uvijek mnogo. Upravo zato vjeroučitelj ne treba biti obeshrabren ako plodovi njegova rada nisu odmah vidljivi. Njegovo je poslanje sijati, poučavati i svjedočiti, a plodove prepustiti vremenu i Božjoj providnosti.
U tome se krije i poruka Nasmijanoga pape današnjim vjeroučiteljima. Radost s kojom je Luciani živio i svjedočio svoju vjeru nije bila tek izraz njegova karaktera, nego je proizlazila iz njegova susreta s Kristom i njegovom Riječju. Takva radost može postati i obilježje vjeroučitelja, jer osmijeh, toplina i vedrina s kojima pristupa učenicima često ostavljaju dublji trag nego što je on sam u trenutku svjestan. Možda će taj trag postati vidljiv tek mnogo godina poslije, ali upravo u tome i jest snaga njegova poslanja. Kao što je Lucianijev osmijeh svijet gledao samo 33 dana, njegovo svjedočanstvo radosti ostalo je mnogo dulje i nastavlja govoriti i danas.
Toni Krolo
(1-20)Albino Luciani, Katehetika u mrvicama, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1978., 15.
Photo by Jametlene Reskp on Unsplash
