Na Badnjak postoje brojni običaji, kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem.
Badnjak je dan neposredne priprave i spremanja za polnoćnu Misu. Nekad su se na današnji dan palile vatre, kao ivandanjski krijesovi uoči ljetnog solsticija, a kako pojam dolazi od staroslavenske riječi “b’deti”, što znači ‘bdjeti’, ‘biti budan’, ‘čekati’, tu je i riječ “badnjak”, badnje drvo ili panj, što se na Badnju večer uz poseban obred unosi u kuću i stavlja na ognjište da gori.
Hrvatski Badnjak i stari običaji predbožićne noći najčešće su uzimanje triju ovećih panjeva, rasprostiranje slame, izrada i postavljanje jaslica te paljenje svijeća. Nezaobilazna je i pšenica koja na Badnju večer zauzima svoje mjesto, ovisno o običajima, ali ipak najčešće na stolu. Tradicionalno se u mnogim hrvatskim krajevima, u sredinu posudice u kojoj je pšenica, stavljala jedna svijeća, a pšenica bi se zavezala vrpcom boja naše trobojnice. Svijeća je znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.
Unošenje panja/badnjaka, ne znamo u kojim se razmjerima do danas održao u pojedinim krajevima, no prema pučkim kazivačima tog običaja, uvijek je to bio znak nade da će se i u tom činu možda uspjeti odobrovoljiti one koji nam kroje životnu sudbinu i nakaniti ih usmjerenju boljitku za sve koji pribivaju paljenju panja, klade, oveće glavnje ili čega drvenog, u čast rođenja Kristova, dolazećeg Božića.
Slama se kao znak Božića održala znatno duže, čak se i u urbanim sredinama vraća, tako da se sve češće rasprostire ispod božićnog drvca.
Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, nekad davno, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i razgovarali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu, već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici.
Sve do kraja 19. stoljeća, u Hrvatskoj se nije običavalo kititi drvce. Stablo se nekad kitilo jabukama, božićnicama, narančama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera umotanih u šarene papire ili staklene figure ako ih je tko imao. Stavljani su i papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. I kod unosa božićnog drvca nekad se pazilo da to bude u popodnevnim satima, pred sumrak, i da tek tada počne kićenje.
Nažalost, komercijalizacijom uoči Božića, kao da je nestala radost samog iščekivanja. No, ono što svakako veseli jest da se običaji unutar naših domova nisu promijenili – pa ćemo na izvanjski sjaj malo i zažmiriti, barem danas, na Badnjak.
I dok se u kontinentalnom dijelu naše zemlje kiti jela ili bor, zanimljiv je običaj koji je i danas zadržan u primorskim krajevima. Djeca su kuću ukrašavala grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode.
Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce, izravno su podsjećanje na događaj koji se proslavlja: noć Isusova rođenja. Nekad su se jaslice, izrađivane od gipsa, gline ili drveta, nalazile samo u crkvama. Prema nekim zapisima, prve jaslice u prirodnoj veličini napravio je sveti Franjo još 1223. godine. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. stoljeća.
Na Badnji dan do zvuka večernjih zvona trebalo je završiti sve poslove u kući te pripremiti kolače i jelo. Dok se za Badnjak postilo, na Božić se i u najsiromašnijem domu našao barem komadić mesa, a bilo je i slatkog peciva. Od Badnjaka do Sveta tri kralja na stolu je stajao božićni kolač – božićnjak, nekad i više njih.
Badnja je večer i večer kad se prisjećamo mnogih dana, uspomena, a povezujemo ih s radosti dolaska Božića, odlaska na polnoćku i doživljajem svete noći.
August Đarmati (srijemski hrvatski pjesnik) nadahnuto je ispisao svoje stihove koje bi mnogi od nas potpisali.
Ove noći, noći svete,
Kad zaplamte srca žarom,
Postati ću opet dijete
U očinskom domu starom.
Izvor: Laudato
