‘Cabrini’, ukratko, nije film samo za katolike
Cabrini, novi film producentske kuće Angel Studios, o svetoj Frances Xavier Cabrini – rođenoj Talijanki, zaštitnici useljenika, i prvoj američkoj građanki koju je Katolička Crkva proglasila svetom – počeo se ovih dana prikazivati u kinima. To se događa u veoma zanimljivome vremenu, kada se čini da su ideološke podjele na vrhuncu – u Crkvi, u Americi, i u njihovom međusobnom odnosu.
No čini se da su s filmom „Cabrini” katolički redatelj Alejandro Gómez Monteverde i novi filmski studio, zaslužan za seriju „The Chosen”, ostvarili velik uspjeh kod različite publike. Velika privlačnost filma ne vidi se samo iz činjenice da je on dobro napravljen, nego i u njegovu otporu da ga se definitivno smjesti na jednu ili drugu stranu naših dubokih podjela. A ta širina duha – to odbijanje da se ostane na jednome mjestu – na mnogo načina jest i prava bit priče.
Kada prvi put susretnemo Majku Cabrini – koju fenomenalno glumi Cristiana Dell’Anna, savršen odabir za taj lik – nju pozivaju u Vatikan nakon što je uporno pisala pisma o započinjanju nove misije u Kini. Ona uspije ispregovarati stvar i pored otpora nadređenoga kardinala – što je bio prvi od mnogih takvih pregovora za Majku Cabrini – i osigurava sastanak s kardinalovim nadređenim, papom Lavom XIII. Papa joj dopušta novu misiju, ali uz jedan uvjet: „Počnite na zapadu, a ne na istoku.” Trebala je poći u slamove New Yorka i služiti talijanskim imigrantima, i tako je postala prvom ženom koja je vodila inozemnu misiju.
Slika Majke Cabrini koja se gotovo odmah pojavljuje jest ona otporne, domišljate žene snažne volje – ne samo na način talijanske majke (iako je tome sigurno tako), nego, što je još važnije, u njezinoj neprestanoj borbi protiv tjelesnih bolesti i protiv društvenoga i političkoga pritiska. Ona je i hrabra, hrabrija nego što to pokazuje film – jedan od prizora s početka filma pokazuje kako se ona kao mlada žena jednom prilikom gotovo utopila, zbog čega se jako bojala vode – a nije ni potrebno reći da je to nezgodna fobija za nekoga tko je dobio zadatak putovati preko Atlantika.
No što je još bitnije, Majka Cabrini bila je i ostala vjernom kršćankom i poslušnom kćeri Crkve. U srži njezina života bile su tri bogoslovne vrline. Ona je žena vjere: „Započnite misiju”, ponavlja ona „i sredstva će doći”. Ona je bila žena nade, i čeznula je sagraditi čitavo „carstvo nade” po cijelome svijetu. Ona je bila i žena milosrdne ljubavi, i služila je „najmanjima od ovih”, kako je Krist zapovjedio u 25. poglavlju Matejeva evanđelja. „U času naše smrti”, kaže ona kasnije u filmu, „pitat će nas se jedno pitanje: Što smo učinili za siromašne? Za bolesne? Za beskućnike? Za one što su lišeni dostojanstva?” I doista, kada Majka Cabrini i njezine sestre prvi put dođu u četvrt Five Points, na donjem Manhattanu, prljavome slamu prepunome siromašnih imigranata, vide tri djevojke kako nestaju u tami, i počinju ih tražiti, imajući na umu te „sestre” božanskoga života. Vjera, nada i ljubav na tome su mjestu nestale, ali Sestre misionarke Presvetoga Srca Isusova čvrsto su odlučile upravo tu sagraditi oko njih dom.
Pratimo Majku Cabrini dok nailazi na poteškoću za poteškoćom, zapreku za zaprekom, a situaciju joj otežavaju i nadbiskup (David Morse) i gradonačelnik (John Lithgow). No ona nastavlja uporno ići dalje, naoružana jedino svojim habitom i svojim kreposnim navikama. Proširuje sirotište, otvara bolnicu, spašava talijansku mladež od izgladnjelosti i prostitucije (sporedna radnja u filmu uključuje mladu prostitutku i njezina svodnika, što film čini neprikladnim za djecu), i javno brani dostojanstvo Talijana – toliko često dehumaniziranih, i nazivanih prljavim i nazadnim kriminalcima i „majmunima”.
Ukratko, ona nastavlja – ponizno, ali uporno – obavljati Božja djela u svijetu, čak i silazeći – poput samoga Isusa – u paklensku tamu ispod Five Pointsa, sa svjetiljkom ljubavi. I ne nastavlja uz stoičku rezignaciju: kada pobjeđuje, smije se; kada je žalosna, plače; i viče u pravedničkome gnjevu. „Dosta mi je sitnih ljudi poput vas, sa srcem veličine kikirikija!” povikne jednom prilikom. „Svi smo mi isti – djeca jednoga Boga – i sami ćete sebi biti krivi što nas odbacujete!”
Što je onda film „Cabrini”? Lakše je reći što on nije. Nije to film samo za katolike: ona slavi djela koja su proistekla iz vjere Majke Cabrini, djela u kojima se odražavaju načela katoličkoga socijalnoga nauka. No ne radi se ni o svođenju katoličke vjere na društvenu pravdu: sestre mole prije obroka, služe potrebitima pored slike Presvetoga Srca Isusova na svojemu zidu, i podsjećaju sebe da će se odmarati u raju. Majka Cabrini se u jednome teškome trenutku povlači u kapelicu, i jezik Svetoga pisma – pa čak i prijetnje Božjim gnjevom – više joj puta dolazi na usne.
Ovo nije reakcionaran film: u njemu se cijelo vrijeme vidi jasan naglasak na tome da imigranti i žene imaju jednako dostojanstvo i vrijednost kao i drugi ljudi (a film je čak počeo s prikazivanjem na Međunarodni dan žena). No ne radi se niti o sekularno-liberalnoj provokaciji usmjerenoj prema patrijarhatu i tradiciji: Majka Cabrini djeluje u okvirima institucije Katoličke Crkve – a njezini nadređeni, iako je povremeno ograničavaju, ipak surađuju s karizmom njezine družbe i sve više podupiru njezinu misiju. Najgrublje odbijena biva od jednoga opernoga pjevača, koji joj ne želi dati novca jer ne želi imati ništa s Crkvom koju ona predstavlja.
Nije ovo niti plitak proizvod temeljen isključivo na vjerskoj tematici, proizašao iz kršćanske supkulture: uz svoju klasičnu priču o uspjehu unatoč iznimno teškim okolnostima, solidnim glumcima, i širokom distribucijom (mislim da je ovo prvi film producentske kuće Angel Studios koji će se prikazivati u kinu u mojemu gradu), i trebao bi imati mnogo snažniji učinak. No nije posrijedi ni „prodaja” dotične supkulture Hollywoodu – ovo je, slično filmu o svetome Thomasu Moreu „Čovjek za sva vremena”, film o svetačkoj kreposti koji može cijeniti svatko, a koji ne zabacuje vjersku tematiku.
Ukratko, ovo je katolički, ali i univerzalan (katholikos) film – priča o suvremenoj junakinji vjere, za koju će svi gledatelji „navijati”. Film nije savršen – operi slična filmska glazba i dramatično istaknute poruke u nekim se trenucima čine pomalo pretjeranima i nezgrapno izvedenima, i propuštene su neke prilike da se ukaže na dublje duhovne istine – ali je ipak jako lijep i vrijedan gledanja.
U toploj, atmosferičnoj, gotovo snovitoj fotografiji filma „Cabrini”, Kip slobode pojavljuje se dvaput – i to oba puta iz daljine, poput fatamorgane. Snažna je to sugestija neostvarenoga ideala iz riječi napisanih na tome kipu, ideala kojemu bi nam Majka Cabrini, sa svojim čvrstim temeljima u katoličkoj vjeri, mogla pomoći ponovno težiti – jedan narod, ujedinjen, koji brine o umornim, siromašnim, nagrnulim masama, izbačenima na njegove obale.
Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić
