U ovo Korizmeno vrijeme koračamo tiho, svatko sa svojim križem, s pogledom uprtim u ono što nas čeka. Svaki križ patnja je za sebe, ali neki križevi teret su, ne samo za pojedinca, nego i društvo u cjelini.
Jedan od tih tereta različite su ovisnosti među kojima se posebno ističe ona o kocki, koja sve značajnije zahvaća društvo i predstavlja se kao prihvaćeni oblik ponašanja. Međutim, njezine posljedice su dalekosežne i diraju svakoga od nas.
Besmisao svakodnevnog konzumerističkog života, u kojemu pohlepa dobitka odnosi sve druge vrijednosti, ne može iznjedriti kvalitetno društvo gdje pojedinac dobiva svoj značaj, a snaga njegova duha postaje oslonac i pomoć drugom čovjeku. U krilu globalizma nisu nas mogli mimoići rezultati ispraznog stremljenja ka vrijednostima koje to zapravo nisu. Današnji čovjek gubi smisao, traži zadovoljstvo u ljepoti i užitku, nema strpljenja, traži trenutno rješenje problema, ne vidi smisao patnje, bježi od tereta odgovornosti i obaveze, ne želi susret sa samim sobom, traži sreću izvan sebe, bježi u ovisnost koja barem nakratko rješava njegovu egzistencijalnu tjeskobu.
Aktualni trendovi ukazuju na rastuću pojavu ponašajnih ovisnosti, osobito među mladima kojima su kockanje i klađenje postali dio života. Ovisnost o kocki postaje rastući javnozdravstveni problem s kojim se suočavamo kao društvo, a koji sve više uzima pažnju, energiju i vrijeme ljudima u svakoj životnoj dobi.
Ovom ovisnošću zahvaćeni su svi slojevi društva: kockaju mladi, stari, muškarci, žene, obrazovani, neobrazovani. U suvremenom svijetu u kojem živimo, kao posljedica razvoja moderne tehnologije i postmodernističkih površnih društvenih odnosa, klađenje i kockanje postaje sve privlačnije. Dostupno je i lako ulazi pojedincu u život putem televizora, mobitela, kompjutora, agresivnih reklama kladionica i igara na sreću.
Ovisnost o kocki ili patološko kockanje spada u poremećaj kontrole nagona. Definiraju ga nesposobnost suzdržavanja od nagona opasnog za sebe ili druge, a karakteriziraju ga ponovljene epizode kockanja prije kojih osoba osjeća rastuću napetost i uzbuđenje, užitak za vrijeme samog čina, a nakon kockanja može se, ali i ne mora, javiti žaljenje i krivnja. Igrač ne može kontrolirati poriv za kockanjem, iako izvođenjem toga čina čini štetu sebi i drugima.
Ne smijemo zaboraviti da je ovisnost bolest, a ovisnici o kocki su bolesnici prema kojima bi se tako trebalo postaviti. Bolestan čovjek treba liječenje. Ovaj bolesni pojedinac nije sam, njegova bolest utječe i na njegovu obitelj, ali i zajednicu u kojoj djeluje jer on iz vrtloga kocke ne može izići bez stručne pomoći i nesebične pomoći najbližih. Netko treba ponijeti taj križ.
Pojedinac i njegova bliža zajednica trebaju ruku spasa, koja u konačnici predstavlja i spas društva u cjelini. Pojedinac možda ima djecu koja teško mogu imati normalno odrastanje uz bolesnog roditelja. Obrazac ponašanja roditelja jednostavno se kopira pa nije rijetkost da je kocka “obiteljsko nasljeđe”. Sada se treba pobrinuti za buduće nositelje društva. Mladi su apsolutni prioritet i smanjenje njihove izloženosti kocki je obaveza.
Ako se suočimo s brojkom koja kaže da u Hrvatskoj ima između 50 000 i 100 000 ovisnika o kocki, i tome pridodamo bliske članove obitelji koje kocka izravno ili neizravno pogađa, dolazimo do značajnog broja. Procjenjuje se da je do pola milijuna Hrvata direktno ili indirektno zahvaćeno problemima vezanim uz ovisnost o kockanju. Nameće se pitanje jesmo li mi bolesno društvo, je li ova bolest kod nas “metastazirala”? Što možemo učiniti u ovom trenutku i koji su prioriteti za pojedince i društvo?
Za početak je bitno barem progovarati o negativnom utjecaju ovisnosti o kocki, podizati svijest o problemu, ponajviše među mladima i adolescentima.. Potrebno je pružiti ruku i onima koji su ogrezli u ovisnosti kocke kako bi ugledali svjetlo i krenuli prema njemu.
U ovo Korizmeno vrijeme, dok koračamo na križnom putu, svatko sa svojim križem, pružimo barem poticaj onima kojima je ovo prilika za izlazak iz vrtloga kocke, prilika u kojoj težina križa donosi oslobođenje i pomirenje s Kristom koji je otkupio sve naše grijehe.
mr. sc. Zdenka Mrdeša-Rogulj, dr. med.
