Komunikacija je u srži same evangelizacije, ili bolje rečeno evangelizirati znači komunicirati. Prenijeti poruku spasenja nije moguće bez komunikacije s drugim čovjekom. Crkva je vrlo rano prepoznala važnost komunikacije za svoje poslanje te je po uzoru na svoga Učitelja i Gospodina komunicirala sa svijetom. Ona je kroz povijest uvijek nastojala prepoznati znakove vremena i upotrijebiti različite medije za širenje Radosne vijesti. Međutim, to nije uvijek bilo lako. Tako je kroz povijest Crkva zauzimala različite stavove prema komunikacijskim sredstvima – od stava nepovjerenja preko dijaloga i suradnje sve do međusobnog obogaćivanja.
Stav nepovjerenja započeo je nakon Gutenbergova otkrića tiska u 15. stoljeću i potrajao sve do 19. stoljeća. O čemu se točno radi? Do tada se većina komunikacije u Crkvi odvijala govornim putem te u poslanicama i pismima. Izumom tiska, knjige postaju dostupne običnom puku. No, riječ je o različitim knjigama koje često nisu bile u skladu s katoličkim naukom i moralom. Crkva je u takvim knjigama vidjela „prijetnju“ i stoga je zauzela stav nepovjerenja. Iako su pojedini rimski biskupi sastavljali tzv. Indekse zabranjenih knjiga i bili rigorozniji po tom pitanju, Crkva nikada nije u potpunosti odbacila tisak. To potvrđuje i činjenica da je već u sljedećem stoljeću otvorena vatikanska tipografija za tiskanje vjerskih knjiga. Ovakav stav Crkve prema tisku pojačat će pojavljivanje novina koje su ponekad otvorenije i izravnije napadale Crkvu i kršćanski nauk. Naravno da je Crkva s takvim medijima bila oprezna. Nije bilo lako u sredstvu koje je protukršćanski nastrojeno prepoznati sredstvo za evangelizaciju. Ali upravo u tome se nalazi posebnost kršćanske vjere – prepoznati dobro u lošem, svjetlo u tami, uskrsnuće u križu.
Crkva je ipak, na čelu s rimskim biskupima i vođena Duhom Svetim, uspjela prepoznati i vrednovati medije kao korisno sredstvo za evangelizaciju. Počevši od 20. stoljeća nastoji s njima uspostaviti dijaloga i suradnju. Tome u priloga ide činjenica da je prva enciklika 20. stoljeća Vigilanti Cura bila posvećena upravo medijima odnosno filmu, ističući njegovu korisnost za čovjeka. Pozitivan stav Crkve o medijima očituje se i u enciklici Miranda Prorsus, u kojoj se medije naziva Božjim darovima. Uz dokumente Drugog vatikanskog sabora Inter mirifica i Gaudium et spes, ključni dokument 20. stoljeća koji govori o medijima je pastoralni naputak Communio et progressio. U njemu se prikazuje Krista kao savršenog komunikatora koji bi trebao biti primjer Crkvi u komunikaciji sa svijetom. Na
medije se gleda kao na forum koji je mjesto susreta i dijaloga te se ističe njihova trostruka pomoć Crkvi:
(1) Mediji omogućavaju da se Crkva može sve više otvarati svijetu odnosno komunicirati s njim;
(2) omogućavaju bolji dijalog između samih članova Crkve i
(3) preko njih Crkva može bolje upoznati govor suvremenoga svijeta i čovjeka kako bi mu postala sve bliža.
Idući korak dalje vidimo da je i 21. stoljeće donijelo brojne promjene na području medija. Naime, razvija se internetska komunikacija i društvene mreže. Poučena iskustvom prethodnih stoljeća Crkva je vrlo brzo prihvatila Internet, ne samo kao novo sredstvo komunikacije nego i kao novi prostor u kojem treba evangelizirati i kojega treba evangelizirati. Papa Ivan Pavao II. uviđa da se razvojem medija stvara nova kultura i da baš kao u prvim stoljećima treba vjeru utjeloviti u tu kulturu. Stoga je često naglašavao pojam inkulturacije vjere. Papa Benedikt VI. ističe i neke probleme u čovjekovu odnosu prema medijima. Prvi problem je horizontalnost koja je posljedica prevelike uronjenosti u virtualni svijet do te mjere da se gubi životni cilj. Drugi problem je prenatrpanost informacijama do te mjere da se daje prostora samo riječima, a zanemaruje se druga odrednica komunikacije tj. šutnja. Ako ne dajemo prostora šutnji u kojoj jedino možemo razlučiti i vrednovati određeni sadržaj, nećemo znati što je bitno a što sporedno, što je važno a što ne.
Kroz ovaj kratki povijesni presjek iznova uviđamo da je povijest učiteljica života. Povijesni hod Crkve s medijima uči nas kako komunicirati; kako čitati znakove vremena i na posljetku kako u nečemu naizgled lošem ili neutralnom vidjeti dobro.
Ana Vrdoljak – Diplomski Teološko-katehetski studij (KBF Split)
