U suradnji s profesorom fra Domagojem Runjom donosimo razmatranje za petu korizmenu nedjelju.
U središtu ovotjednog promišljanja je ulomak iz Ivanova evanđelja (Iv 12, 20-33) u kojem Isus još jednom progovara o posljednjim trenutcima njegova ovozemaljskog života. U svom govoru koristi pojam „časa“ ukazujući na ostvarenje nečega što se od davnina trebalo ispuniti. Čudo u Kani Galilejskoj, umnažanje kruhova, ozdravljenje bolesnih i uskrsenje Lazara nisu najvažniji znamen, čudo ili „čas“ koji se tako željno iščekuje. Muka, smrt i uskrsnuće predstavljaju središte Kristova života i onaj „čas“ koji se treba ispuniti – ne samo u Njegovu već i u našim životima.
