O Duše Sveti, siđi!
Za one ognje što su dugo gutali
Trnjake mojih strasti;
Za one vatre pastirske
Na vrhovima mojih sanja jutarnjih;
Za kresove i plamene
U moje tihe večeri:
O Duše Sveti, priđi!
Vatre su moje sagorjele. – Vjetrovi
Raspršili su dim.
U duši – prazni ponori.
U ruci – šaka pepela.
Al sad je jaz ko zlatan sud,
A pepel čist ko gorski sn’jeg.
Pa u to ljeto plameno,
Dok dršćem sav ko treptav list
Od daha tvoga vjetra,
Što odvijeka prolazi kroz prostore,
A tek ga sada osjećam:
O Duše Sveti, siđi!
*
Rođenja svoja sva ja znam.
I Smrti sve. I sve mi Uskrse.
Al nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.
A ja sam željan tvoga plama:
Pa da krv nova sve mi žile napuni.
I jezik moj progovori.
I stvara moja r’ječ.
Ja i sad znam da još sam n’jem
U vječnome govoru
Svih stvari.
R’ječ mi ne može
Da zatitra u grlu,
Da zablista međ jezikom i nepcetom,
Pa izađe iz usta
Ko zv’jezda, koja govori
reptanjem svoje svjetlosti.
*
O Duše Sveti, siđi!
Bez jeke sve su naše r’ječi umukle.
Al uzalud baš nisu
Izgorjeli trnjaci u dolinama,
Utrnule se vatre na vrhuncima,
Ugasila se sva svjetla večernja.
Naš pepel čeka na tvoj silazak.
Zrnašce svako hoće da se prometne
U sjeme; svaka r’ječ
U iskru tvoga plamena:
Pa da ih zemljom rasije
Tvoj vjetar, i sve stvoreno
Da zboreć jednim jezikom
Ko jedna duša klikne:
– Proteče ljuta krv
Što dugo nas je d’jelila!
A, Duha puni, odsad nam je živjeti
U vječnom miru Gospodnjem! –
Vladimir Nazor, JA VJERUJEM Poezija religioznog nadahnuća, Zagreb, 2014., str. 136.-137.
Priredio: Nedjeljko Mihanović
