Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

P. Mislav Skelin: U 21. godini života prvi put sam pomislio da bih mogao biti svećenik

Iako je p. Mislavu Skelinu, kao mladoj osobi, bio neprihvatljiv život u celibatu i svoju je budućnost planirao u smjeru obiteljskog života u 21. godini života prvi je put pomislio da bi mogao biti svećenik. Odluka za ulazak u Družbu Isusovu ostvarena je oko 26. godine, a na putu promišljanja od velike važnosti bila je duhovna pratnja.


Gospodin ne prestaje iznenađivati osobu koja mu se predaje i otvara svoje srce. Poštujući ljudsku slobodu strpljivo čeka odaziv stavljajući na životni put iskrice koje spojene u mozaik daju jasnu sliku. To svojim životnim putem potvrđuje isusovac o. Mislav Skelin, a svoje svjedočanstvo podijelio je sa slušateljima Hrvatskoga katoličkog radija gostujući u emisiji ‘Od Krista pozvani’.

Rođen je u Zagrebu gdje je odrastao na području Maksimira u župi sv. Jeronima. „Odrastanje je bilo kao i kod drugih. Kao dijete sam bio možda malo zatvoreniji, ali sam imao svoj krug prijatelja, svoju vjeru i neke svoje interese, ali i hobije poput praćenja nogometa, skupljanja longplejki,… Znao bih se zavući u alatnicu moga oca i stričeva pa nešto turpijati, brusiti ili zabijati čavle, kao i miješati barut iz petardi, sumpor, pa promatrati što će se dogoditi i raditi svoje dimne bombe. Izbor srednje škole tehničkog smjera nije bio rezultat nekog dubokog promišljanja. Nekako me tamo ‘voda nosila’, trebalo se negdje upisati pa sam tražio neku opciju koja bi mogla biti dobra.”

Izvor: Facebook

Bog je djelovao u njegovom životu, kako ističe, prije svega po njegovoj obitelji. „Odrastao sam u vjerničkoj obitelji u kojoj se nije propuštala nedjeljna misa. Tako je bilo tijekom moga djetinjstva, a imao sam i primjer svoga brata i sestara kao i njihovog društva iz župe sv. Jeronima tih 80-ih godina. To me je vodilo u vjeri. Cijelo hrvatsko ozračje tradicionalne vjere nosilo me je tijekom odrastanja u vrijeme komunizma, do svoje 12. godine, pa sam i usvojio taj mentalitet da je katoličanstvo neka vrsta oporbe. Kasnije, 90-ih godina, katoličanstvo se shvaćalo kao neka vrsta potpore u tom povijesnom trenutku Hrvatske kada je trebao proći rat i svi mučni događaji. Sve je to na neki način utjecalo na mene, kao i ono traženje smisla koje je uvijek bilo prisutno. Tu su bili i rođaci, kao i niz ljudi kojima sam posebno zahvalan.”

Studij filozofije kod isusovaca – posljedica unutarnje konfuzije

P. Skelin je u djetinjstvu jedno kratko vrijeme ministrirao, ali za to vrijeme nije osjetio ništa posebno. „Kada sam pred kraj osnovne škole prestao s ministriranjem nisam osjetio neku rupu ili nedostatak. Pripremao sam se za krizmu i sve je išlo bez nekih dubokih nutarnjih pokreta u smjeru duhovnih zvanja. Malo sam se udaljio nakon krizme od Crkve, ali ne u smislu da me se neće vidjeti do sljedećeg sakramenta nego više jedno usporavanje vjerske prakse za vrijeme srednje škole, pa čak i fakulteta. Išao sam na nedjeljnu misu svakih četiri do pet tjedana, ali pritom je u meni ostala vjera i osobna večernja molitva. Sjećam se da sam do toga držao i da nisam mogao otići spavati bez da se pomolim. Za ulazak u misterij mise potreban je nutarnji angažman za koji u tome trenutku nisam imao živaca. Na cijeli moj afektivni svijet tada je utjecala popularna kultura i neke druge stvari koji su u tome trenutku budile emocije i podražaje.”

Mislav Skelin, na slici desno. Izvor: Facebook

Nastavak školovanja na fakultetu humanističkih znanosti bio je veliko iznenađenje. „Studij filozofije kod isusovaca bio je posljedica jedne određene konfuzije unutar mene. Tijekom srednjoškolske naobrazbe u mome nutarnjem svijetu bilo je dosta kaosa. Nisam znao što točno želim u životu, ali sam znao da od vremena do vremena želim nešto pročitati, porazgovarati o vječnim pitanjima i sl. Jednom prigodom, dok sam kupovao rabljene gramofonske ploče, čuo sam razgovor između trgovca i jednog kupca koji je govorio da studira kod isusovaca i da je studij dobar jer se na lijepi način istražuju vječna pitanja. Nisam se mogao smiriti i potajno sam u sebi počeo planirati da pođem na taj studij što je bilo iznenađenje za moju okolinu jer nisam uopće namjeravao studirati.”

Veslačka ekipa FFDI na Sveučilišnoj Regati osmeraca 2002. Izbor: Facebook

“U 21. godini života prvi put sam pomislio da bih mogao biti svećenik”

Iako mu je kao mladoj osobi bio neprihvatljiv život u celibatu i svoju je budućnost planirao u smjeru obiteljskog života u 21. godini života prvi je put pomislio da bi mogao biti svećenik. „Tada sam korizmu proveo malo pobožnije i predanije. Na Uskrs sam osjetio promjenu i nakon toga nisam više imao želju vraćati se na onaj život od prije. Bilo mi je jako lijepo biti vjernik, istraživati, čitati o molitvi, zanimati se za sva ta područja. U meni se dogodilo nešto novo i to sam vrlo jasno osjetio. Uz to je došao i osjećaj smisla da bi redovničko i svećeničko zvanje možda moglo biti nešto za mene i da bih ja to mogao živjeti u miru i na neki dobar način. Ta je misao došla vrlo blago, kako to Duh Sveti zna napraviti, ali sam je na početku bio sklon odbaciti misleći da je to samo jedna od raznih ideja koje se vrte po mojoj glavi.”

Promišljanje o pozivu trajalo je više godina, a od pomoći je bila pratnja duhovnika. „U svojim promišljanjima prve dvije godine nisam imao duhovnika. Uvidio sam kako se gubi vrijeme i energija. To nekakvo vrćenje i ono ‘sam svoj majstor’ u traženju životnoga zvanja nije baš idealna opcije, osim ako netko nije zaista jako darovit. Odlučio sam, preko jednoga prijatelja, zamoliti p. Marijana Steinera da dolazim kod njega na razgovore kako bi me pratio. Tako je to krenulo i promjena je bila bitno na bolje jer sam imao odjek od druge osobe, od svećenika koji je ukorijenjen u svome zvanju.”

Konačna odluka za svećeništvom bila je formirana oko 26. godine života. „Prva je bila odluka za duhovno zvanje. Imao sam više opcija gdje ići, čak me privlačilo i monaštvo. Imao sam ideju da bih želio biti u nekoj zajednici na osami uz molitvu Časova i rad na zemlji kako to čine benediktinci, razmišljao sam i o karmelu i drugim redovima među kojima su bili i isusovci. Na kraju sam se odlučio za isusovce. Obitelj se u početku malo teško nosila s mojom odlukom, emotivno je to bilo vrlo zahtjevno za njih, ali bila je tu i jedna vrsta podrške. Meni su prvi dani u Družbi Isusovoj bili vrlo lijepi. Kada sam donio odluku da ću ući u novicijat bio sam rezervirano radostan, bez ikakve euforije. Bilo je to uz jednu svetkovinu Srca Isusova, nakon što sam učinio devetnicu Srcu Isusovu. Kada sam u rujnu 2005. godine došao u novicijat u Split već od prvih dana osjetio sam da je to ono što sam želio, da sam na pravom mjestu.”

Rimski dani

Kako je prije ulaska u Družbu Isusovu studirao filozofiju p. Skelin je nastavio s teološkim studijem. Poslan je u Rim 2008. godine. „Prva godina bila je u znaku zahvalnosti i zadivljenja što uopće studiram u Rimu, u središtu katoličanstva. Kako volim povijest i umjetnost dosta sam toga vidio u toj prvoj godini. Na studiju sam susreo ljude iz raznih dijelova svijeta. Bilo ih je zanimljivo slušati, susresti se s njihovim perspektivama, i širili su mi se pogledi. Sam studij bio je zanimljiv. Uvidio sam ljepotu teologije i njezine slabosti, a promišljao sam i na koji način ona može biti naviještena današnjem svijetu koji nema neki teološki senzibilitet. Studij teologije ako ga se onako zgrabi, ne samo intelektualno nego i ljudski i duhovno, može donijeti puno ako je to čovjekov poziv.”

Comunita San Roberto Bellarmino – Rim, 2016. – 2017. Izvor: Facebook

Ređenje i prve službe

Đakonsko ređenje p. Skelina bilo je 26. travnja 2011. u Rimu, u crkvi Presvetog Imena Isusova, a svećeničko koji mjesec kasnije u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. „Sjećam se napetosti uz đakonsko ređenje, ali i odlučnosti s kojom sam išao prema tome. Gotovo cijela moja obitelj i veliki broj rodbine došli su u Rim. Bio je to lijep dan unatoč kiši koja je padala. Svećeničko ređenje bilo je na blagdan sv. Ignacija u Palmi. Bilo je to nekoliko mjeseci iza đakonskog ređenja. Ređenje sam iščekivao s određenom napetošću. Razmišljao sam o tome kako će se nakon ređenja ljudi kod mene moći ispovijedati. Sjećam se da sam subraću vukao za rukav i ispitivao što ću činiti ako bude ovakva situacija ili onakva. Unatoč svemu bio je to jako lijep i milosan dan.”

Nakon ređenja uslijedila je služba u Osijeku – vjeroučitelja u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji i svećenika u kapelici Presvetog Srca Isusova. „Radio sam četiri godine u našoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Osijeku. Pamtim to kao izazovno vrijeme. Dosta sam naučio o učiteljskom poslu, a morao sam dosta toga učiti i na vlastitim greškama. Sjećam se da se moj pristup nastavničkom poslu mijenjao u svemu. Prve godine čovjek dođe napunjene glave s raznoraznim teoretskim idejama što bi trebao biti vjeronauk, što školstvo, kako naviješatati vjeru itd., a onda polako uči što funkcionira u stvarnosti, a što ne, pa pronalazi neki vlastiti način. Bilo je zanimljivo. Imao sam i taj dio duhovne brige za učenike koji se ponajviše realizirao u duhovnim obnovama. Svaki razred imao je obnovu jednom godišnje u trajanju od 24 sata. Bilo je to intenzivnih i lijepih 24 sata. Imao sam pomoć animatora, laika, i ona mi je bila jako bitna. Ne samo da su meni olakšavali posao nego su ti mladi laici donosili jedno posebno vedro raspoloženje. Često su i svojim primjerom poticajno djelovali na učenike.”

Osijek misa za maturante 2013. Izvor: Facebook

“Možda baš isusovac”

Svjestan važnosti duhovnog vodstva mladih p. Skelin ističe da se koji puta suočava s teškoćama u pronalasku vremena za razgovore. „Brojne obveze iziskuju nešto – za misu s mladima potrebno je vrijeme za pripremu propovijedi i sl. Ako čovjek radi stvari temeljito treba mu za to vremena. Danas je život intenzivan na svim područjima i stalno se treba nešto organizirati. Mi u Skacu i Magisu nastojimo izaći ususret potrebama ljudi, ali nastojim naći vremena i otvoriti prostor za razgovore. Tako u Skacu imamo svoje liste. Kako sam i promotor zvanja u Družbi trebao bih imati ciljnu skupinu, ali dolaze ljudi i različitih godina koji imaju potrebe. Nastojim nešto napraviti po tome pitanju ali često ih ne uspijem kontinuirano primati na razgovore. To su neke frustracije svakodnevnog života i situacije koje pokazuju koliko su ogromne potrebe ljudi i kako je nas svećenika malo. Ozbiljan je problem nedostatak svećenika ukorijenjenih u duhovnosti. Na župi je još i teže jer su župnik i župni vikar doslovno pretrpani. Ja kao redovnik još mogu donekle voziti slalom.”

Za mladiće koji razmišljaju o duhovnom zvanju u Družbi Isusovoj priređuje se vikend program “Možda baš isusovac“. „Organiziramo vikende četiri puta godišnje koji traju od petka do nedjelje. Održavaju se na zagrebačkom Sljemenu ili u Modravama. Tijekom vikenda mladići se mogu upoznati s duhovnošću Družbe, druže se s dva-tri isusovca, rade na nekim poslovima poput branja maslina, nošenja drva, čišćenja drvarnice i sl. Nakon takvog susreta s Družbom Isusovom neki odlučuju biti praćeni, a neki ne. Zanimljivo je da imam prvi razgovor s mladićima prije takvih vikenda i neki mi nakon razgovora kažu da nisu zainteresirani. Nastojim da taj razgovor bude ugodan, ali i da dadne predodžbu što je taj vikend i što je Družba. Također nastojim na jedan umjereni način potaknuti na dolazak, ali bez ikakvog nametanja. Zadovoljan sam ako sam u razgovoru mladiću pomogao da dođe do jasnoće. Kroz ovih godinu dana koliko sam promotor duhovnih zvanja pratim određeni broj mladića kroz njihova nutarnja pitanja, duhovna, ljudska, psihološka i sl. i kako je to kratko vrijeme nemam o tome još uvijek zaokruženu priču.”

Izvor: Facebook

Zaključno p. Skelin poziva sve da ostanu povezani s Bogom i da čuvaju svoj odnos s njime poput blaga. Današnju kulturu u kojoj živimo percipira kao kaotičnu ali i kao veliku prigodu da se živi vjera s radošću, u iskrenosti prema Bogu i prema Crkvi.

Post Tags
Share Post