Sv. Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika (poznatiji kao dominikanski Red), nisu zaobišle crte španjoskog karaktera – istovremeno dinamičan i mističan, odlučan i fascinantan, osjetljiv ali i nepopustljiv – karakter koji je formiran u plemićkoj obitelji i u školi njegovog strica prezbitera u Gumielu de Izànu. Iako će kasnije kroz život većinu svog vremena provoditi izvan Španjolske, ono što ga je obilježilo u djetinjstvu, utkat će u svaki svoj apostolat i osnutak Reda. U tom kontekstu ne smijemo zaobići ondašnje srednjovjekovno katoličanstvo koje je bilo utkano u svaku poru europskog političkog, društvenog i kulturnog života, kojeg je i sv. Dominik bio dio. Ipak, Dominik je ostao kroz godine vjeran Crkvi i onome što Bog od njega traži. U tom kontekstu zgodno je spomenuti jednu njegovu rečenicu zabilježenu u Caleruegi, mjestu njegova rođenja, a koja se nalazi ispod prikaza sv. Dominika koji blagoslivlja svoje prve sinove prije nego će ih poslati u svijet propovijedati (1217): „Non querades contradecir que bien sé lo que me fago“ (nemojte mi se suprotstavljati, jer znam dobro što činim). To su riječi koje ukazuju na njegovu odlučnu volju i duh, usudimo se reći, avanturistički i uvijek spreman na rizik, ali duh i volja zapaljena Kristovim žarom za apostolatom, za širenjem Istine.
Gdje god došao – Francuska, Italija, Njemačka, Danska – privlači ljude, osniva samostane, daje jako svjedočanstvo svoje autentične vjere. Zbog toga su o njegu brojni svjedočili: „Govorio je s Bogom i o Bogu“. Sažetak je to njegovog duhovnog života – molitva i djelovanje, kontemplacija i apostolat, otvoren i iskren razgovor s Bogom kroz cijelu noć (u sv. Sabini, u Rimu, danas Generalna Kurija Reda, postoji točno označeno mjesto gdje je sv. Dominik bdio noćima) koji se kasnije samo izlijevao kao dar samoga sebe braći i sestrama. Odatle i poznajemo devet načina molitve sv. Dominika – naklon pred oltarom Kristu; ležeći na zemlji okrenutog lica prema zemlji; bičevanje lancem; razmatranje Raspetoga; stajanje uspravno pred oltarom; uspravan stojeći s raširenim rukama u obliku križa; stojeći poput strijele pogleda uprtog u nebo; sabran na osamljenom mjestu u tišini s knjigom u ruci; hodajući i razmatrajući kroz prirodu. Kasnije je njegov veliki učenik i naučitelj Crkve, sv. Toma Akvinski (1225-1274) sažeo duhovnost sv. Dominika: „Contemplari et contemplata aliis tradere; actio procedens ex contemplatione“ (razmatrati i drugima davati plodove svoga razmatranja; djelovanje proizlazi iz razmatranja). Također i velika učenica sv. Dominika, također crkvena naučiteljica, sv. Katarina Sijenska (1347-1380), posvjedočila je kako je sv. Dominiku bila povjerenja „zadaća Riječi“ odnosno svjedočiti kontempliranu Istinu (testimonium perhibere veriati).
Naravno da je duša sv. Dominika bila izložena raznim kušnjama i napastima. Ono što imamo danas od njega – njegovu svetost i baštinu Reda 800 godina dugu – dugujemo njegovoj ustrajnosti i vjernosti Bogu i Crkvi. Njegovo vrijeme obilježeno je velikim herezama, ratovima, padom moralnog života u Crkvi i društvu ali u svome tome Bog ga je stavio kao znak, i zato ga je Dante i opjevao u svojoj Božanstvenoj komediji prisvajajući mu karakteristike kerubinskog svjetla i mudrosti. Duhovna baština sv. Dominika jest ideal njegovih sinova i kćeri (dominikanaca i dominikanki), koja se odvija unutar jednog organiziranog Reda, a čiji ćemo osnutak i razvoj promišljati u nastavku kolumne.
s. Manes Puškarić
