Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

Fr Andrew Grace: Od velikog buntovnika do svećenika

Te noći kada sam je kanio zaprositi u središtu Sydneya, luci Darling, imao sam bocu vina pored sebe. Upravo smo bili završili krunicu u lokalnoj crkvi i kasnio sam. Prošao sam kroz zeleno i onda me taj taxi u punoj brzini udario i auto se prevrtalo i prevrtalo, a ja sam pomislio: To je to, imam 28 godina, poginuo sam. A čvrsto sam se držao za upravljač. Rekao sam: Bože, premlad sam da umrem, molim te, pomozi mi! I dok sam se provlačio kroz vjetrobransko staklo, prvo sam ugledao rub nogostupa i uz njega moju krunicu iz Međugorja, pa sam je poljubio i rekao: Hvala Ti, hvala Ti, Bože,  što sam živ. Hvala Ti, majko Marijo!


Andrew, koji dolazi iz velike katoličke obitelji, među svojim prijateljima dobio je nadimak Biblija. Ne želeći biti poznat kao biblijski fanatik ili neka dobrica, u mladosti se počeo buniti protiv svog katoličkog odgoja. Alkohol, droga i zabave preuzeli su njegov život. U tom razdoblju, trinaest njegovih prijatelja preminulo je od uzroka povezanih s drogom. Njegovi roditelji, koji su putovali u Međugorje, počeli su živjeti Gospine poruke i počeli moliti da se njihova djeca jednog dana vrate u crkvu.

U svom svjedočanstvu za serijal Fruits of Međugorje (Plodovi Međugorja) fr Andrew govori kako mu je Međugorju promijenio život. Njegovo svjedočanstvo koje je pripremila Marija Jerkić i koje govori o tome kako je jedan buntovni mladić postao svećenik, dostupno je na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje, a u nastavku ga donosimo u cijelosti, preuzeto s Radiopostaje Mir Međugorje.

Odrastao sam u obitelji sa šestero djece, tri sina i tri kćeri, bili smo kao Brady Bunch. Imao sam vrlo religiozne roditelje i u školi sam dobio nadimak Biblija. Počeo sam se boriti protiv toga. Nisam htio da me znaju po nadimku Biblija ili da misle da sam biblijski fanatik ili tamo neka dobrica.

Tako da sam vjerojatno negdje 1981. zaista počeo otpadati od vjere i to preko alkohola. Imao sam samo 16 godina, u mome kraju zaživjeli su izlasci i bilo je fora ići na partije. A onda je opijanje postalo još gore, potom su došle i droge. Studirajući građevinu na Tehnološkom fakultetu u Sydneyu (UTS), u srcu Sydneya, upoznao sam jednog prijatelja Hrvata koji je studirao sa mnom i on mi je rekao za Međugorje i to me zaintrigiralo.

Imao sam samo 16 godina, u mome kraju zaživjeli su izlasci i bilo je fora ići na partije. A onda je opijanje postalo još gore…

Mislio sam, baš zanimljivo, obojica smo buntovnici, a to je bila ovako dobra priča i to je bilo to. Samo da opišem koliko smo bili otkačeni: Jedne noći popeli smo se na zgradu Opere u Sydneyu, nas osmorica i to do samog vrha. Mislili smo da smo kraljevi svijeta, busali se u prsa, mislili da smo najbolji! Uz droge i sve drugo… A u svome društvu izgubio sam ukupno 13 prijatelja.

Trojicu od samoubojstva, ostale u nezgodama povezanim s drogama. Kultura smrti bila je uvelike dio mog života, i sam sam bio tempirana bomba. Moj brat je otišao u Međugorje 1987. I vratio se potpuno oduševljen, te mi rekao: Želim ti pokloniti putovanje tamo jer je znao kako je ovdje. Bio je to moj stariji brat, a ja sam rekao: Ah, što ima tamo? I pokazao mi je letak o Međugorju.

Kultura smrti bila je uvelike dio mog života, i sam sam bio tempirana bomba.

Odgovorio sam: Ti mene zezaš! To izgleda prereligiozno, nema šanse!  Ali blizanke, moje mlađe sestre su rekle: O, mi bismo išle tamo! Tako da im je brat platio taj put 1988.g., a ja sam primijetio veliku promjenu u njima kada su se vratile. Potom su i moji roditelji odlučili doći i to 1989. za 30. godišnjicu braka. Otac je bio preplavljen svim nadnaravnim aktivnostima koje se ovdje događaju, pa je odlučio obaviti životnu ispovijed.

I na njegovo iznenađenje, svećenik se baš usredotočio na pretjeranom gledanju televizije. To ga je baš začudilo. Ali kada se vratio, odlučio je maknuti televiziju iz središta obiteljskog doma i staviti je u sporednu sobu, te postaviti oltar, kako to želi međugorska Gospa.

Da Biblija bude otvorena u obitelji i zato je uredio prekrasno mjesto za molitvu. Mislio sam da je otac skrenuo, ali svako malo bih pogledao i pročitao na kojoj je stranici u Bibliji, pa je to počelo pomalo djelovati na mene.

Onda su počeli moliti krunicu, postiti srijedom i petkom o kruhu i vodi. Ja sam držao da to postaje sve čudnije. Pitao sam: Zašto to radite? A oni su rekli: Molimo U tom trenu bio sam voditelj projekata na poslu, nadgledao sam gradilišta i imao visoku plaću, prekrasnu djevojku i super auto.

Mislio sam da je otac skrenuo, ali svako malo bih pogledao i pročitao na kojoj je stranici u Bibliji, pa je to počelo pomalo djelovati na mene.

Sve je bilo savršeno, velike investicije, imao sam i jedan investicijski udjel u centru Sydneya koji je udvostručio vrijednost i imao dionice, zlato. Stvari su financijski odlično stajale, a duhovno sam bio bankrotirao.  Spadao sam zapravo u tu mlaku crkvu koja se spominje u Knjizi otkrivenja gdje Isus kaže: O, da si barem ili vruć ili hladan;  jer ću ove mlake povratiti iz usta svojih.

A bio sam tako mlak, bio sam Frank Sinatra katolik: I’ll do it my way (na svoj način, op. prev.), hvala lijepa! Ispovijed? Zaboravi! Ali znao sam pitati: Tata, što želiš za rođendan? On bi rekao: Sve što za tebe želim je da odeš na ispovijed! Tata, što želiš za Dan očeva? Sve što za tebe želim je da odeš na ispovijed!

A onda sam ocu rekao: Tata, što želiš za Božić? Rekao je: Sve što za tebe želim je da odeš na ispovijed! I jednom sam se našao u prometnoj gužvi oko katedrale Sv. Marije, te prekrasne katedrale u Sydneyu. Ušao sam unutra i konačno se ispovjedio osjećajući veliko olakšanje.

Svećenik je bio tako pristupačan, simpatičan, suradljiv jer sam mu rekao: Oče, ne bih znao što sada reći, prošlo je dugo vremena, pomozite mi! I pomogao je. Kada mi je dao odrješenje, od glave do pete sam osjetio taj predivan mir koji je ovladao mojim tijelom.  Marihuana, speed, sve te pijanke, još su bile tu, ali Gospa me polako čistila, a napose Isus. I rekao sam mami i tati: Možemo li, molim vas, osnovati molitvenu grupu? Složili su se.

Marihuana, speed, sve te pijanke, još su bile tu, ali Gospa me polako čistila, a napose Isus.

I bilo je tu nas pet, osnovali smo cenakul Marijanskog svećeničkog pokreta jer je Gospa ovdje u Međugorju govorila o važnosti molitvenih grupa. A ja sam znao da se trebam vratiti na pravi put. U kratko vrijeme došlo nam je u taj program već pedesetak mladih ljudi. Morali smo čak izbiti zid kuće i to je bilo baš nevjerojatno! A onda su počela dolaziti i zvanja jedno za drugim. Sjećam se kada sam pružio ruku jednom dečku i čestitao mu,  a u sebi sam razmišljao: Nema šanse, Bože, da se nisi usudio pozvati me.

Ne želím to raditi, broj zvanja je bio odličan, 12 mladića iz te molitvene grupe otišlo je u bogosloviju, a osam žena u samostan. Također, i brakovi su se sklapali u toj molitvenoj grupi. Ja sam bio zadnji, dosta sam oklijevao i imao curu, prekrasnu djevojku i bili smo skupa šest i pol godina, blizu ženidbe, ali me nešto stalno zadržavalo. Imali smo neke stvari koje smo morali riješiti.

Te noći kada sam je kanio zaprositi u središtu Sydneya, luci Darling, imao sam bocu vina pored sebe. Upravo smo bili završili krunicu u lokalnoj crkvi i kasnio sam. Prošao sam kroz zeleno i onda me taj taxi u punoj brzini udario i auto se prevrtalo i prevrtalo, a ja sam pomislio: To je to, imam 28 godina, poginuo sam. A čvrsto sam se držao za upravljač. Rekao sam: Bože, premlad sam da umrem, molim te, pomozi mi!

I dok sam se provlačio kroz vjetrobransko staklo, prvo sam ugledao rub nogostupa i uz njega moju krunicu iz Međugorja, pa sam je poljubio i rekao: Hvala Ti, hvala Ti, Bože,  što sam živ. Hvala Ti, majko Marijo!

To je bilo ’93., imao sam ogromnu ciglu od telefona, takvi su tada bili i ponovno sam upuzao unutra, posegnuo za telefonom, nazvao curu i rekao joj: Imao sam malu nezgodu, a ona je rekla: Ne brini, doći ću i pomoći! I kada je došla, jednostavno nije mogla vjerovati svojim očima i rekla je: Ovo ćeš ti shvatiti kao Božji znak.

Jedina ozljeda koju sam imao su bila tri šava na vrhu glave. Kao da me Bog pečatio: Otac, Sin, Duh Sveti. Od tada sam naučio da kod sakramenata postoje samo tri sakramenta koji ostavljaju neizbrisiv trag na duši: krštenje, potvrda, svećeništvo.

Prvi puta sam u životu rekao: Gospodine, što da činim? Znam što ja želim, ali što Ti želiš? Otvoren sam Tvojoj volji.

I bio je to Veliki četvrtak sljedeće godine. Bio sam u crkvi i jednostavno osjetio nevjerojatan poziv. Pomislio sam, wow! Želiš li da budem svećenik? Onda sam počeo putovati s Matthew Kellyijem koji živi u Americi. On je bio član naše molitvene grupe i otišli smo u Irsku, pa u Ameriku i baš mi se svidjelo gledati kako ljudi dolaze Bogu po njegovim izvanrednim govorima.

A bila je tamo i grupa Teksašana, to je bilo ’94., i oni su me pitali: Bi li išao s nama u Međugorje? Rekao sam: Jeste li vi poludjeli? Pa, tamo sada upravo bjesni rat. Oni su odgovorili: Ne, Gospa je obećala zaštititi sve hodočasnike.

I prošli smo kroz ratom oštećene krajeve i nikada do tada nisam molio krunicu s toliko žara. Bio sam vrlo zabrinut kao i svi.

Okay, onda, dobro, dobro, idem. I, sletjeli smo u Dubrovnik prvim avionom koji je sletio u Dubrovnik nakon više od tri godine i to na privremenu pistu. I prošli smo kroz ratom oštećene krajeve i nikada do tada nisam molio krunicu s toliko žara. Bio sam vrlo zabrinut kao i svi. No neki su ipak bili jaki u svojoj vjeri i kada smo došli u Međugorje, osjetio sam da me preplavljuje taj predivan mir.

Bilo je tako lijepo i pomislio sam: Ovo mjesto je fantastično! Tu sam upoznao i umirovljenog australskog biskupa koji je obećao da će moliti za mene. Ja sam rekao: Bože, pokaži mi kamo krenuti! I onda se počelo događati više stvari i počeo sam moliti devetnice, kao i devetnicu Gospi i Ona mi je vrlo jasno pokazala da želi da budem svećenik. I tako, odgovorio sam na poziv i otišao u bogosloviju.

Nažalost, u bogosloviji je bilo nekoliko profesora koji su bili jako protiv Međugorja i stvarno su pokušali da… I ja bih uvijek s njima polemizirao i oni mi nikada nisu mogli dati jednostavan razlog zašto i ja bih im govorio: Gledajte, morate vidjeti i drugu stranu priče.

I konačno sam zaređen u listopadu, mjesecu posvećenom krunici i svoju mladu misu rekao sam na slavni dan Bitke kod Lepanta, tj. blagdan Kraljice krunice. Na početku svećeničkog puta bio sam pozvan vratiti se ovamo. Jer, malo sam bio postao poput farizeja u svom svećeničkom životu. Držao da se sve mora obaviti propisno, slijediti pravilnike i sve provjeravati…

I kada sam se 2004. vratio, nakon večernjeg programa oglasili su da će imati klanjanje nakon mise. Ja sam se pitao: Klanjanje nakon sve ove molitve? Tko će doći na klanjanje? Ali onda sam zaključio: Ma, ionako moram moliti časoslov, pa ću doći i usput moliti.

Međutim, crkvi nisam mogao ni prići! Jednostavno je bila prepuna i jedna me ljubazna žena tapnula po ramenu i rekla: Oče, svećenici mogu ići na vanjski oltar.  O, hvala Vam! Obišao sam crkvu, predivne sestre franjevke su me ispratile na vanjski oltar koji je isto već bio ispunjen svećenicima.

Zauzeo sam zadnje mjesto, baš na vrijeme da vidim franjevce kako idu prema svetohraništu, dostojanstveno uzimaju veliku hostiju i postavljaju je na oltar s tolikim poštovanjem i ljubavlju. I za mene kao svećenika videći tu zajednicu ljudi, kako se svi klanjanju Isusu ljubeći ga, pomislio sam: Wow, ovo je pravi duh II. Vatikanskog koncila, ova je župa model za cijeli svijet, a tek glazba… Jednostavno sam bio dirnut i cijeli jedan sat plakao sam i plakao i plakao. Bilo je to takvo čišćenje i jednostavno se nisam mogao nego složiti da je Međugorje, kako kaže sv. Ivan Pavao II., duhovna metropola svijeta. On je rekao: Rim je glava Crkve, ali Međugorje je srce. I, tako, blagoslovljen sam što sam se mogao vratiti ovamo još drugih 13 puta. Ovo sada je moje 14. hodočašće u Međugorje.

Jednostavno sam bio dirnut i cijeli jedan sat plakao sam i plakao i plakao…

Jednostavno volim dovoditi Australce ovamo, gledati preobrazbu koja im se događa u životu, posebno na ispovijedi, u ispovjedaonici. Ovoga puta imao sam tri trosatne, pardon, četiri trosatne serije u ispovjedaonici i uopće se nisam umorio.

To je jednostavno tako lijepo, čuti ta iskustva koja mijenjaju život. U životu moje župe pokušao sam podići župu po modelu Međugorja – s onih 5 kamenčića hrabreći svoje župljane da prihvate tih 5 kamenčića.

I mogu posvjedočiti nevjerojatne plodove koji se događaju po svemu tome. Sada imamo i trajno klanjanje u župi iako je ona smještena u ruralni, zabačeni dio države New South Wales. Veliko je čudo što smo mogli uvesti trajno klanjanje koje traje evo već gotovo sedam godina. Tako da je Međugorje promijenilo moj život, oblikovalo je moje svećeništvo  i pored toga, vidio sam toliko prekrasnih plodova koje je iznjedrilo Međugorje!

Post Tags
Share Post