„Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi,
u Bogu ostaje,
i Bog u njemu“
(1 Iv 4,16)
Temelj braka – ljubav!?
Jedna od najljepših i najkorištenijih, ali i najopterećenijih i najiskoristivijih riječi jest ljubav. Svi govore o ljubavi, svi se pozivaju na ljubav, a opet, tako je malo ljubavi danas. Stoga je prijeko potrebno osvijestiti što, kao kršćani, podrazumijevamo kad govorimo o ljubavi. Kršćanska ljubav jest ljubav samo ako proizlazi i svoju snagu crpi iz vjere u Isusa Krista.
Nema sumnje da je u svijetu u kojem živimo puno govora o ljubavi. O njoj se govori svugdje, i govore svi – teolozi, filozofi, psiholozi, Crkva, škola, književnici, pjesnici, filmovi, ali unutar obitelji, znatno manje. O ljubavi je puno „grmljavine“ u svijetu u kojemu živimo. Ipak, neupitna je činjenica da što više govorimo o ljubavi, izgleda da nje ima sve „manje.“ Zapravo, čovjek puno govori o ljubavi baš zato što je prilično neusklađen u odnosu na ljubav. No, iako svi govore o njoj, malo je ljudi koji znaju voljeti, puno manje nego onih koji znaju dobro misliti. Zanimljivo, ljude više vodi ljubav nego razum. Ljubav potiče ljudska djela i daje smisao njihovu životu. No, u istom svijetu smo se umorili dokazujući pravo «razuma«, a Isus Krist izravno kaže čovjeku da je Bog ljubav i samo ga ljubavlju možemo spoznati i s njime komunicirati.
„Ne postoji nešto poput okrnjene ljubavi, ili nedostatne ljubavi, ili pristrane ljubavi. Ljubav je osobna sposobnost, prisutna u svoj svojoj punini ili je uopće nema. Ili je imaš u cijelosti ili je nemaš“ – Anthony De Mello. To ne znači biti bez problema, ali ljubav treba biti nit vodilja kroz život čovjeka. Zadatak čovjekove vjere ovdje na Zemlji sastoji se od toga da ljubav može pobijediti sve izazove i iskušenja. Ona je sposobna nadići prepreke, ako je čovjek živi u njezinu okviru. Ljubav odlučuje o različitim ljudskim sudbinama, ljubav je jedina kadra spriječiti ono što sputava i uništava čovjeka.
Ljubav je jedini zadovoljavajući odgovor na problem ljudske egzistencije. Ući u brak znači ući u veliku školu ljubavi, kaže Dostojevski. Ljubav je jedini razlog našeg postojanja, ona je ono što stvarno našem životu daje smisao. Ljubav je zasigurno najjača i najsnažnija snaga u ljudskom životu. Ona poziva i dovodi do najvećih žrtava i odricanja, ona vodi do najdubljih opredjeljenja i odluka, ona ovjerava neraskidive veze među zaručnicima i uopće ljudima. Zato je bitno imati na umu svijest da zaručnik i zaručnica učvršćuju svoju ljubav u sakramentu ženidbe živim Bogom koji je ljubav. Razlika između onoga što je na površini i otajstva ljubavi baš tu je izvor drame.
Psihoanalitičar Erich Fromm piše: „Je li ljubav umijeće? Ako jest, ona zahtjeva znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje koje se rađa spontano, „slučajno“, nešto što „obuzme“ čovjeka ako ima sreću? U suvremenom svijetu većina ljudi nesumnjivo vjeruje u drugu verziju.
Istina je da ljudi ne smatraju ljubav nevažnom. Oni su gladni ljubavi: iako gledaju bezbroj filmova o sretnim i nesretnim ljubavima, iako slušaju stotine pjesama o ljubavi. Većina ljudi shvaća problem ljubavi ponajprije kao problem kako biti ljubljen, a tek onda kao problem voljenja, kao problem nečije sposobnosti da voli. Zato je za njih problem kako biti ljubljen, kako biti vrijedan ljubavi, a ne kako voljeti.“
Problem?
Nikako ne smijemo umanjiti činjenicu da postoje brakovi i obitelji koje su vrlo bliske biblijskoj definiciji braka jer čuvaju „vrt života i oblikuju ga.“ Djeluju skladno, iako im je život težak, iako se susreću sa svakodnevnim problemima, neslaganjima, nesuglasicama, podliježu sebičnim ciljevima, ali su kroz sve to naslonjeni na izvor Božje ljubavi. I današnje negativne strane predbračnog morala idu velikim dijelom na račun dezintegracije braka i obitelji. Slažemo se da je brak, a time i obitelj, zajednica od Boga stvorena kao izvor i temelj društva i Crkve, ali ostaje otvoreno pitanje kako se brak našao u „potonuću“, a trebao bi biti predvodnik i nositelj života i njegovih vrednota na koje su pozvani. Naravno, sami u Crkvi trebamo potražiti odgovornost jer i sami podliježemo izazovima koje glede braka i obitelji nameće suvremeni način promišljanja i utjecaja.
Problem i jest što se svi, kad je riječ o braku, pozivaju na ljubav. Onako površno, bez ikakvog obrazloženja. Znate, mi se volimo i točka. Najveći broj zaručnika/ca misli, ali rijetko to kažu, da je dovoljna sama činjenica da se „vole“, a sve ostalo će se riješiti. To je nit vodilja najvećeg broja kandidata za brak. Smatraju da je ljubav kapital (kaže profesor P. Brajša) koji se ne može iscrpsti, koji ima nepresušnu rezervu koja ne prolazi. Prije vjenčanja zaručnici očekuju kvalitetan brak. To se ne dobiva na poklon kao svadbeni dar. Brak se gradi uz puno napora i muke, uvažavanjem i poštovanjem. Ako taj okvir zaručnici ne preuzmu odgovorno, onda ljubav nestaje onako kako je i nastala.
Ništa manje nije problem kako i koliko se mladi ljudi „nedovoljno“ poznaju prije ulaska u brak. Vrlo površno shvaćaju da će sve ići glatko, da je važno da se vole, da se sviđaju jedno drugome. Nemam dojam da ih većina razgovara o bitnim sadržajima svoje ljubavi, o problemima i izazovima. Puno dublje analiziraju sporedne stvari o organizaciji, o kupnji, o uređenju, a u mnogočemu, a ljubav ostaje bez otkrića. Kao da nema spremnosti na nešto dublje, etično, ljudsko, vjersko, tako da je problem i prije nego sakrament podijele jedno drugome. Kad je brak pred „rasulom“, onda je čovjek iznenađen kako o bitnim sadržajima nije niti razmišljao, niti razgovarao.
A sami su unutra, uzajamno daju riječ i vjernost i povjerenje do smrti i sebi i Kristu. Ako im to nije nakana i izvor, onda zapravo uopće ne sklapaju ženidbu. Bilo bi to kao da se netko zaredi za svećenika samo prividno, dakle bez nakane da primi sveti red. U tome slučaju ređenje nije valjano. Na isti način zaručnik i zaručnica, u punoj slobodi, pred svećenikom i dvoje svjedoka izjavljuju da će jedno drugo voljeti u dobru i u zlu. Tko može sumnjati u valjanost toga obećanja? Danas se nažalost obećanja često daju bez nakane da se održe. Ako je pritom riječ o obećanju koje se odnosi na novac ili stvari pokretne i nepokretne, to nazivamo prijevarom. A koji bismo naziv trebali primijeniti ako je u pitanju ženidbeno, sakramentalno obećanje?
Zašto se ljudi uopće žene i udaju? Voli li čovjek ono oko čega se trudi, i trudi li se oko onoga što voli? Odgovor bi trebao biti potvrdan! Na površini ljudskoga života ne postoji ništa što zauzima više prostora od ljubavi i ne postoji ništa što je toliko nepoznato i tajanstveno u svojoj dubini kao ljubav.
