Ono što je karakteristično za čovjeka jest da čak i u izazovnim i teškim trenutcima ne gubi nadu u bolje sutra. Kad je i na dnu, u svojoj osamljenosti, to može biti mjesto susreta s Bogom i iscjeljenja. I to nam razmišljanje, na neki način, daje snagu i nadu da unutar svakog od nas postoji kapacitet za preživjeti, za pronaći rješenje i rasti u teškom iskustvu kojeg nam je život stavio na put.
Međutim, većina nas, čak i kad se pouzdajemo u same sebe, stvara plan B, za svaki slučaj. Kad naiđemo na problem, razmišljamo i o ljudima oko nas, tko nam i na koji način može pomoći, kome se možemo obratiti, koje opcije imamo u svom okruženju da sebi stvorimo bolju poziciju i podržimo se. Čak i kad znamo da možemo sami, utješno je znati da ne moramo, da postoji netko i nešto u našem životu na što se možemo osloniti u svakom trenutku, dok teško razdoblje ne završi.
Osobama koje trpe nasilje u obitelji, to teško razdoblje ne prestaje. Oni u njemu žive svaki dan, do razine da im postaje na neki način njihovo normalno. Kad pomislimo na dom, za većinu nas to je mjesto mira, sigurnosti i podrške. Ali za osobe koje trpe nasilje, to je mjesto straha, bespomoćnosti i ugroze. I na tom mjestu su najčešće sami.
Nasilničko ponašanje je motivirano potrebom za stjecanjem moći i kontrole nad drugom osobom, a jedan od načina kako zlostavljač postiže i održava tu moć jest zastrašivanjem, prijetnjama i izolacijom.
Kada kažemo da su žrtve nasilja u obitelji same, to je odraz socijalne izolacije. Zlostavljač prvo krene uvjeravati žrtvu kako su njena obitelj i prijatelji protiv nje, da joj ne žele dobro, i da je samo on razumije. S time se stvara početna distanca i narušavanje odnosa s čime žrtva nasilja postaje ovisna o zlostavljaču. Vrlo brzo krene se sa zabranama druženja i posjeta obitelji, ili žrtva ne smije otići sama kod roditelja već je nasilni partner uvijek prati kako se ne bi nikome povjerila što joj se događa. Ukoliko i pruži otpor, česti su i posesivni napadi ljubomore, vrijeđanja i prvi fizički nasrtaji. Svaki daljnji otpori postaju sve rjeđi dok potpuno ne izostanu. Žrtvi je tad bitno zadržati mir i ne potaknuti konflikt i nasilno ponašanje, do trenutka kad sama prekida sve odnose s obitelji i prijateljima jer je to sigurnije. Vrlo su česte i prijetnje zlostavljača da će nauditi njoj bliskim ljudima, te iz bespomoćnosti, straha i ugroženosti, žrtva ostaje sama, bez socijalne mreže i podrške, uvjerena da joj nitko neće povjerovati i nitko joj ne može pomoći. Svakodnevni život u nasilju donosi uvrede, prijetnje, udarce, ponižavanja njenog tijela, integriteta i dostojanstva kao osobe. Time polako gubi samopoštovanje, samopouzdanje i nadu da će je ovo što je ubija, jednog dana ojačati.
Za naše društvo bismo rekli da postoji ujednačen stav kada govorimo o nasilju u obitelji – treba ga osuditi i boriti se protiv njega. Međutim, iz naše ljudske prirode često znaju proizaći i pitanja – zašto ga voli ako je zlostavlja, zašto joj je toliki problem otići ako joj nije dobro, zašto ne prijavi nasilje, zašto se nekome ne povjeri, ako uporno ostaje i odbija pomoć, znači li to da onda i zaslužuje, bira to nasilje? Iz naših osobnih očekivanja i uvjerenja proizlazi stav da je izlazak iz nasilne sredine puno lakši nego što jest, da je, kad nas netko zlostavlja, odluka o odlasku vrlo jednostavna, da uvijek postoji netko tko će nam pomoći jer se nasilje uvijek osuđuje. Međutim, iz čak i dobre namjere, ovakvo razmišljanje donosi i jedan oblik nerazumijevanja, pa čak i osude i predrasuda koje vezujemo uz iskustvo žrtve nasilja u obitelji, koje ona prepoznaje kada razmišlja hoće li potražiti pomoć i možemo li joj pomoći. U svojoj osamljenosti i nepovjerenju je blokirana i tada će nas jako teško čuti i otvoriti nam se. U isto vrijeme postoji velika potreba da postoji netko tko će za nju biti tu, vjerovati joj i razumjeti je, ali i strah ako se nekome povjeri, hoće li zlostavljač saznati i hoće li još više biti u opasnosti.
U svom iskustvu dugogodišnjeg rada sa žrtvama nasilja u obitelji, svjedok sam koliko je malo potrebno da se žrtva nasilja povuče i izgubi povjerenje, ali isto tako koliko je malo potrebno da se osjeti prihvaćeno, dostojanstveno i sigurno. Sami smo skloni banalizirati i ne cijeniti dovoljno kad nas netko sasluša, kad nam netko vjeruje bez propitkivanja, kad nas netko podržava bez očekivanja da damo nešto zauzvrat, kad uvijek imamo nekoga na brzom biranju za nazvati. Ni ne pomislimo da postoje ljudi koji su to rijetko doživjeli, a neki i nikad. Da bismo mijenjali svijest i bili dio borbe protiv nasilja u obitelji, ne trebamo pomicati planine. Nekad je dovoljno samo biti tu, da smo strpljivi, otvoreni za sve ono što žrtva nasilja donosi, ponizni pred njenim iskustvom, zahvalni za naše i pozvani da joj pokažemo da u svemu ovome što prolazi – nije sama.
Marta Grbić, magistar psihologije
