Dok očima duše promatramo Svetu obitelj, može nam se na prvi pogled učiniti da je to mala zajednica u kojoj ne postoje problemi, gdje su odnosi idealni i sve savršeno funkcionira. Tu je sve jasno i sve lako jer se radi o zajednici osoba koje su i svaka za sebe u posebnom odnosu s Bogom. A tko je s Bogom, taj nema problema!
No baš i nije tako! U Svetoj obitelji nije sve idilično i ne ide sve glatko. Oni su najbolji primjer da s Bogom nije lako. I tko je u posebnom odnosu s njime, taj je izložen i posebnim kušnjama, život mu je obično teži i složeniji, često kompliciraniji. Potrebna je veća budnost, puno više strpljenja i hrabrosti. Tu se traži velika vjera i još veća poslušnost.
Spomenimo zamršenu situaciju u kojoj su se našli Marija i Josip u trenutku Isusova začeća u Marijinu krilu. Marija zatečena Božjim izborom, preplašena anđelovom riječi, ne razumije što joj se događa i kako to ona može roditi; Josip u nevjerici zbog Marijine trudnoće, u bezizlaznoj situaciji, ranjen do srži traži najbolje rješenje, izlaz iz nemoguće situacije – kako da potajice otpusti svoju zaručnicu. Oboje na kraju slušaju Božji glas i predaju se Božjem naumu. Vide se u novom svjetlu i jedno drugome prilaze novim putem, putem po kojemu ih Bog vodi.
Isusovo rođenje popraćeno je brojnim neprilikama i dogodilo se u skromnim uvjetima. Josip s trudnom ženom na putu. Doživljavaju ljudsku bešćutnost i grubost. Za njih nema mjesta u gostinjcu. Završavaju u štali, među domaćim životinjama. I tu Marija rađa Dijete zbog kojega će uskoro cijela obitelj bježati u Egipat, u izgnanstvo, jer Herod radi o Djetetovoj glavi. Možemo samo zamisliti kakve su misli prolazile njihovim glavama, kakva se pitanja pojavila, kakvi se osjećaji miješali u njihovim srcima. Kako je morao biti udoban taj put, kako ugodan boravak u tuđini! Tu će situaciju bolje moći razumjeti oni koji su i sami morali pred okrutnim vladarima bježati u tuđe zemlje. Na primjeru Svete obitelji najbolje se potvrđuje riječ Pisma: „Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin iz svih izbavlja“ (Ps 34,20).
Kada se Sveta obitelj vratila iz izbjeglištva i svoje stalno boravište našla u Nazaretu, život im je sličio životima brojnih drugih obitelji skromnog ili siromašnog društvenog sloja, što se već pokazalo i u njihovom sitnom daru prilikom Isusova obrezanja i prikazanja u Hramu: dvije grlice ili dva golubića (Lk 2,24). Kao i mnoge druge obitelji, iako mirne, radišne i pobožne, i Sveta obitelj doživjela je svojevrsnu krizu u odrastanju svoga djeteta. Sjetimo se dvanaestogodišnjeg Isusa koji je bez znanja svojih roditelja ostao u Hramu, u Jeruzalemu. Roditelji su ga tri dana tražili, a kada su ga našli dobili su odgovor koji nisu mogli razumjeti. Marija i Josip došli su do spoznaje da moraju nastaviti živjeti s Djetetom koji nije njihovo vlasništvo; u njegovu tajnu ne mogu do kraja proniknuti. On je kod kuće kada je u Hramu; Hram je njegov očinski dom; dom Oca njegova.
Roditeljima ne preostaje drugo nego ponizno i pozorno osluškivati što to Bog želi od njihova Djeteta. Njihova je zadaća čuvati i njegovati u Djetetu ono što je Bog za nj pripremio, usmjeravati ga prema Božjim, a ne prema svojim očekivanjima. Jer dijete nije stvoreno na sliku svojih roditelja, nego na sliku Božju. U njemu se treba ostvariti Božji život. Sveta obitelj je po tome jedinstveni uzor svim obiteljima: u njezinim se odnosima i situacijama pokazuje da je Bog uvijek na prvome mjestu. Iako s Bogom, kako rekosmo, nikad nije jednostavno ni lako, s njime ništa nije nemoguće. On „u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28).
prof. dr. sc. Anton Tamarut
