U iskustvu dvojice učenika na putu u Emaus (usp. Lk 24,13-35), kada im se u liku stranca pridružio uskrsli Gospodin i započeo s njima razgovor, Crkva ima uzoran primjer i poučak kako put s Kristom preko Pisma i euharistije, od teškog razočaranja i goleme tuge, vodi do oduševljenja s Bogom, do bistrog i živog pogleda, do silne radosti i neodoljive potrebe povratka u zajednicu učenika (u crkveno zajedništvo), tamo gdje se dijeli iskustvo susreta s uskrslim Gospodinom i gdje se živi od neopisivog iskustva: učitelj koji je poučavao o kraljevstvu Božjem, liječio bolesne i na život budio mrtve, kojeg su glavari svećenički i pismoznanci odbacili i izručili poganima da se razapne uskrsnuo je, živ je, mi smo ga susreli! Zahvaljujući tom izvanrednom i jedinstvenom iskustvu, učenici su počeli živjeti novim životom, bitno drukčijim od dotadašnjega. Isusova pobjeda nad grijehom i smrću, odnosno Božja svemoć i vjernost koja se pokazala u Isusovu uskrsnuću, postale su čvrsto uporište za novi put.
Novi poredak milosti, služenja i ljubavi o kojem je Isus propovijedao i na koji je svojim osobnim primjerom ukazao, postao je privlačan i poželjan za mnoge (usp. Dj 2,42-47; 4,32-35). Taj je poredak human, čovjeka dostojan; potreban je i nužan za spasenje svijeta (usp. Dj 4,12). Na samim počecima Crkve, pokazalo se da je moguće, u Isusovo ime i snagom njegova Duha, stari svijet sukoba i podjela, predrasuda i isključivosti, zamijeniti novim svijetom susreta i solidarnosti, povjerenja i ljubavi. Iskustvo takvog svijeta mogu imati svi koji su se iskreno obratili, krstili se u ime Isusa Krista, doživjeli oproštenje grijeha i primili dar Duha Svetoga (usp. Dj 2,38).
U uskrsno iskustvo učenika upisana je na svoj način narav i dinamika sinodalnog puta Crkve koja vrijedi i za naše vrijeme. Naime, ni danas u Crkvi nisu rijetki oni koji su razočarani Isusom i njegovom sudbinom. Očekivali su nešto sasvim drugo. U nekim etapama i trenucima povijesti činilo se da će sav svijet Isusa prihvatiti kao svoga Gospodina i Spasitelja, ili ga barem poštovati kao vrhunskoga duhovnog i moralnog učitelja. Mislili su da će njegova Crkva imati značajnu ulogu u društvenom i političkom životu naroda, i shodno tomu da će službenici Crkve biti važni igrači na mnogim područjima javnog života, ako ne i onog privatnog. No, od toga ništa. Takvom uspjehu ni traga, a njemu su se, izgleda, nadali i neki u hrvatskom društvu devedesetih godina prošlog stoljeća. Tu u tragove ne ubrajamo naslijeđena i stečena crkvena dobra, koja se danas vode pod naslovom kulturni spomenici i spomenička baština.
Svijet za Krista i njegovu Crkvu puno ne mari, prema njima je uglavnom hladan i ravnodušan. Nauk Crkve često se prešućuje, prezire, omalovažava, a gdjekad i ismijava. Njezin položaj, značenje i uloga u društvu izjednačuje se s različitim nevladinim udrugama i organizacijama. Njezine službenike promatra se kao i činovnike drugih društvenih i javnih ustanova. Nisu rijetka mjesta u svijetu gdje danas pripadnost Kristu i Crkvi znači stvarnu životnu opasnost te neki zbog toga moraju napustiti svoj dom i domovinu i potražiti životnu sigurnost u tuđini. Sve rjeđa su mjesta na svijetu gdje je ugodno, lako i lijepo biti kršćanin.
Vjerojatno bi za mnoge današnje kršćane razgovor sa Strancem na putu u Emaus započeo u istom tonu i raspoloženju kao što je bilo u slučaju dvojice učenika: mogli bi mu iznijeti brojne negativne podatke, ispričati mu mnoge tužne događaje i situacije u svijetu, ali i u samoj Crkvi, i na kraju bolno uzdahnuti: „A mi se nadasmo…“ (Lk 24,21). No upravo u tom dubokom duhovnom jedinstvu i zajedništvu s Kristom, u mogućnosti iskrenog jadanja, kriju se prilike i današnjega sinodalnog puta Crkve.
Isus se, naime, i danas na sličan, sakramentalan način u snazi Duha, pridružuje svojim učenicima i pruža im najprije priliku da se izjadaju i iskažu sve svoje životne frustracije, da iz sebe izbace svu tugu i gorčinu, olakšaju svoju ojađenu dušu, a onda ih počinje riječima Pisma uspravljati, hraniti i krijepiti. Napaja ih nebeskom svjetlošću i bodri istinskom nadom. Kako nekoć, tako i danas, učinak Isusova puta s učenicima je napuštanje iluzija i lažnih nada, napuštanje žalovanja za minulim vremenima i iskustvima koja su, tobože, izgledala prava i lijepa. To je put na kojem se učenici griju uz oganj Duha i opraštaju se od svojih predodžbi i planova u odnosu na Božju logiku djelovanja i njegov naum spasenja. Za stolom s Kristom, u lomljenju kruha, u euharistiji, učenicima se otvaraju oči (euharistija je sakrament novih očiju!) te tek tada jasno vide što je Božje, a što ljudsko, što im je u svijetu činiti i kako živjeti, gdje se i komu vratiti, na koji način nastaviti kroz povijest svoj put s Uskrslim. U uskrsnoj svjetlosti s novim, darovanim iliti milosnim očima učenici mogu bistro vidjeti potrebe svijeta u koji su poslani. Utvrđeni su u nadi koja ne postiđuje (usp. Rim 5,5).
Dakle, u svjetlu Isusova puta s njegovim učenicima, svrhu, da ne reknemo cilj sinodalnog puta Crkve, u prvom redu treba tražiti u obnovljenom žaru srca koji u vjernicima raspiruje Isusova riječ, u produbljenom iskustvu susreta s njime u lomljenju kruha, odnosno u euharistiji, „izvoru i vrhuncu cijeloga kršćanskog života“ (LG 11), i, na kraju, u životnom poletu, u neodoljivoj potrebi da se iskustvo susreta s njime dijeli s drugima. Prema tome, dragocjeni plod sinodalnog puta Crkve nije reforma crkvenih struktura, nisu to novi odbori i povjerenstva, nove odredbe i pravila, nego u prvom redu svojevrsno obraćenje, odnosno oduševljenje Bogom, promjena koja se događa u samim sudionicima sinodalnog puta, njihov nov pogled na povijest boli i trpljenja te polet i vruća želja da u plodovima Isusove pobjede nad grijehom i smrću uživa sav svijet, svi ljudi i sva stvorenja.
prof. dr. sc. Anton Tamarut
