U svijetu se naglo proširio kult znanja. Nema više nepoznanica. Znanošću je moguće odgovoriti na sva pitanja, u njoj se kriju rješenja svih problema s kojima se suočavaju čovjek i čovječanstvo. Nema te ugroze koju se znanošću ne bi moglo pobijediti. S metafizičkim zlom se ne računa, jer tobože „istinska“ znanost nema veze s vjerom i duhovnošću. Metafizika zla ne postoji; postoji samo mogućnost devijacije, skretanja i sukoba unutar različitih komponenti materijalne stvarnosti. Duševnost, da ne reknemo duhovnost materije, ako bi se uopće takav govor u svijetu znanosti smjelo tolerirati, bilo bi njeno zračenje, zgušnjavanje i razrjeđivanje, zagrijavanje ili hlađenje, pretvaranje iz jednoga u drugi oblik i vrstu. No znanost sve to može kontrolirati, može materijom upravljati, odnosno manipulirati.
Učiniti znanost idolom ne znači drugo doli učiniti je sredstvom kojim se mogu ispuniti svi tjelesni i materijalni užitci, želje i potrebe, pritom se, dakako, ne obazirući na izvore i razloge čovjekovih egzistencijalnih nepoznanica, oskudica i praznina, a još manje na nepravdu koja se i nesvjesno na taj način čini svome idolu, oduzimajući mu aureolu nepovrjedivosti i svetosti, ponižavajući ga i uprežući u kaljava kola svojih žurnih i sebičnih interesa. Kada je sâm idol u utilitarnom kultu tako razgolićen i unižen, kakav je tek odnos moguće očekivati prema materijalnom svijetu koji pomoću takva idola treba pokoriti i do maksimuma iskoristiti.
Kako u ideologiziranom svijetu znanosti nema vrhovnoga duhovnog bića kome bi se taj materijalni svijet mogao dugovati; kako, drugim riječima, svijet nema svoga izvornog i pravog vlasnika i zaštitnika, s njime onda može raspolagati svatko kako mu se čini da je za njegovu korist najbolje. Gdje nema vlasnika i gospodara, tamo nema reda ni odgovornosti, nema straha ni poštovanja; svatko igra prema svojim pravilima i mogućnostima, svatko se igra vrhovnoga gospodara i polaže ekskluzivno pravo na zaposjednuta, da ne rečemo okupirana područja svijeta.
Znanje je doista moć, snažno sredstvo protiv straha i različitih oblika siromaštva i ropstva. Ono je poput svjetla u kojem se osjećamo slobodno i sigurno, ne bojimo se nepoznatoga i ne bježimo od različitoga. Znanje nas vodi u blizinu pojava, bića i stvari. Znanost je zapravo prijateljstvo s pojavama, bićima i stvarima. Ona sve pažljivo promatra i osluškuje, proučava i provjerava, prima i daje. Znanost je poučljiva i zahvalna. U bliskim i složenim odnosima svijeta ona se stalno mijenja i obogaćuje novim spoznajama. Znanost se ne postavlja za vladaricu i gospodaricu svijeta i svemira, još manje za njihovu spasiteljicu, nego vidi sebe radije kao pomoćnicu i posrednicu u razumijevanju bliskih, složenih i interaktivnih odnosa u svijetu materije i duha.
Da bi znanost doista bila ono što treba biti, djelotvorna i istinska pomoć u rješavanju nagomilanih problema u svijetu, potrebno ju je demitologizirati, kao što je to u ono doba bilo potrebno učiniti s vjerom. Mitologizirana vjera kao ni mitologizirana znanost ne mogu biti u službi čovjekova spasenja. Ukoliko su ideologizirane, jedna i druga su netrpeljive; vode u podjele i isključivost, u rascjep i rasap jedne i jedinstvene stvarnosti. Znanost je učinkovita i plodna kad je slobodna od kompleksa svemoći. Na njezina leđa se ne smiju tovariti očekivanja koja ona ne može ispuniti. Drugim riječima, nad znanošću se ne smije vršiti nasilje. Mesijanizam znanosti šteti i samoj znanosti, a još više onima koji se njime hrane. U budućnost čovječanstva može voditi ona znanost koju odlikuje duh susreta i prijateljstva, iskrenost i poniznost; znanost koja zajedno s vjerom, kulturom i umjetnošću odgaja i usmjeruje čovjeka i svijet prema dobroti, istini i ljepoti bitka.
prof. dr. sc. Anton Tamarut
