Već se nekoliko desetljeća susrećemo s jednim vrlo rasprostranjenim, ali isto toliko i ambivalentnim raspoloženjem, koje bismo mogli nazvati nostalgijom za duhovnošću, težnjom za iskustvom svetog i tajnovitog. Riječ je o raspoloženju vrlo širokog raspona, što proizlazi iz same činjenice da je ono uvjetovano sasvim određenim nutarnjim i vanjskim okolnostima koje, naravno, nisu u svih istovjetne. Ni intenzitet raspoloženja nije u svih isti, a čini se da ni predispozicije za religiozno u svih nisu jednake. O samoj dinamici religioznog iskustva da i ne govorimo. Razlike su tu znatne.
Ponajprije, čini se da nije lako odrediti ono što bi se smatralo religioznim činom, odnosno religioznim traganjem. Koje su njegove bitne odrednice? Gdje ono počinje? Na koji se način i u kojem obliku očituje? Pojam religiozno traganje vrlo je rastezljiv, pa nas lako može zavesti u jednu ili drugu stranu. S jedne strane možemo biti krajnje skeptični i rezervirani prema tobožnjem religioznom buđenju, dok se s druge možemo predati bezrezervnom optimizmu, gotovo nekoj euforičnosti, svaki put kada čujemo riječ Bog, duhovno, sveto, religiozno. Potrebno je, stoga, voditi računa o širokom rasponu koji obuhvaća riječ religiozno raspoloženje, odnosno religiozno traganje.
Nameće se pitanje možemo li ipak uza svu osjetljivost problematike, odrediti barem minimum onoga što spada u religiozni čin. Čime i gdje on započinje? Što je upravo to što neki čin čini religioznim? Hvatajući se za ovaj minimum, mogli bismo zaključiti da je bit svakog religioznog čina iskorak prema drugome. Čin kojim se drugome povjeravamo, mogli bismo označiti kao religiozni čin. Onog trenutka kada smo iskoračili iz sebe i iskorakom signalizirali potrebu za drugim koji je izvan nas i od nas drukčiji, našli smo se u prostoru religioznog. Potreba za susretom spada, bez sumnje, u religioznu kategoriju. “Ja trebam drugoga, ne mogu sam” – može se smatrati elementarnim religioznim iskustvom. Autentični religiozni čin bio bi zapravo susret čovjeka s Drugim, posve Drukčijim i Apsolutnim. Taj susret s onim kojeg u globalnom religijskom sustavu nazivamo Bog, nema iza sebe uvijek, ili bolje reći, redovito, pravocrtnu putanju.
Naše vrijeme svjedoči o mnoštvu religioznih ponuda, o procvatu religioznih pokreta, o raznolikosti modela duhovnog života. Duh tržišne ekonomije na svoj se način, da se tako izrazimo, odrazio i na “religioznu uslužnu djelatnost”. Često su u istom izlogu (novinama, časopisima, radijskim emisijama, tv-serijama) ravnopravno, jedna uz drugu, izložene različite religije, religiozni pokreti i sljedbe: čitav jedan šareni i raskošni “svijet duhovnoga”. Pred tim “izlogom” prolaznici zastaju, motre naslovnice i s nogu iščitavaju naslove. Većina na tome i ostane; rekli bismo da im je dovoljan susret s religioznim i duhovnim kroz izlog. U onih koji se odluče ući u knjižaru i posegnuti za određenim sadržajem, obično odlučuje privlačnost naslovnice, odnosno zvučni naslov koji obećava da bi u njemu mogli prepoznati svoja emotivna raspoloženja, pronaći potvrdu za svoja racionalna promišljanja religioznog fenomena ili pak želja da dobiju odgovor na pitanja koja sami jedva uspijevaju formulirati, a osjećaju da su duboko u njima zapretena. Drugi vatikanski koncil istaknuo je da ljudi, od različitih religija, očekuju odgovor na pitanja o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koja, kao nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, koji je smisao i cilj našega života, što je dobro a što je grijeh, odakle boli i koja im je svrha, koji put vodi do postizanja istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti te što je, napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, misterij iz kojeg smo potekli i kojemu težimo? (NA 1)
Obilje i šarenilo religiozne ponude na jednom mjestu (svijet, naime, sve više nalikuje “globalnom selu”) na prvi pogled predstavlja veliku prednost. Ono, međutim, objektivno stvara i velike poteškoće onome koji bi se na “tržištu duhovnog” trebao snaći. Logično je: čim je ponuda veća, izbor je teži. Ovo s “izlogom” i “knjižarom”, dakako, samo je svojevrsna paradigma za okolnosti u kojima se danas religiozno traganje ostvaruje. Ono svjedoči o pluralnosti religiozne ponude, kao i o iščeznuću monopola jednog religioznog sustava nad drugima; sve dovodi u ravnopravan položaj. Ta činjenica, s jedne strane, rječito govori o dometima tolerancije i međusobnog uvažavanja kao civilizacijske stečevine koja, osobito na području religioznog, ima svoju neprocjenjivu vrijednost, ali, s druge strane, upozorava i na možebitnu paušalnu i grubu relativizaciju i ujednačavanje, ne toliko samog religioznog iskustva (religiozne prakse kao takve), koliko tzv. religioznih modela, odnosno globalnih religijskih sustava s njihovim imanentnim sadržajem i porukom, što iskrenog bogotražitelja dakako ne može ostaviti ravnodušnim.
Ono što je danas karakteristično za priličan broj tražitelja religioznog iskustva, neka je vrsta religioznog sinkretizma. Danas, možda više nego nekada, na religioznom području imamo znatan broj tzv. slobodnih umjetnika. Pod tim mislimo prije svega na one koji izvan bilo kojih čvrstih religijskih struktura prikupljaju puzzle s raznih strana, iz raznih religioznih okružja (hinduizma, budizma, kršćanstva, islama) te iz raznorodnih religijskih svjetova slažu svoju osobnu, intimnu religiju, duhovni svijet po svojoj mjeri. Oni će za sebe reći kako su otvoreni svemu što je po njihovu mišljenju pozitivno, te da iz raznih religijskih predaja uzimaju ono što je najbolje. Njihovo se gledište u konačnici može svesti na mišljenje kako su upravo sva religijska učenja manje-više ista i kako se zapravo na isto dadu svesti. Sva uče da činimo dobro. Radi se o nekoj vrsti vrlo fluidne religioznosti, individualističke, da ne reknemo intimističke, koja svoju dosljednost i čvrstoću pokazuje čini se, jedino time što je krajnje oprezna, gotovo sumnjičava prema svakom institucionaliziranju religioznog nauka i prakse.
Ovo slaganje “oslikanih kartončića” koje ne pripada istom religijskom okružju, problematično je jer za sobom ostavlja brojne pukotine. Tako se raznorodni “kartončići” ne mogu jedan na drugi prirodno nasloniti da bi skupa predstavljali koherentan religijski motiv. No, izgleda da takvom tipu vjernika to i nije toliko važno. Njemu je, da se izrazimo športskim jezikom, igra važnija od samog rezultata. Čvrsta cjelina ga ne zanima, ona ga čak, čini se, smeta, pa je svjesno ili manje svjesno izbjegava. U takva jedva da postoji sluh za Božje samopriopćavanje, za Boga povijesti, onakva kakav se objavljuje u djelima spasenja; oni se zapravo trude da Boga slože po svom ukusu, onakva kakvog bi htjeli vidjeti. Dakako, tu se više ne može jasno razlikovati tko je stvoritelj, a tko stvorenje, tko spasitelj, a tko spašeni. Sama kategorija spasenja je relativizirana, religiozna struktura kompletno pobrkana. Tu se očito radi o nekoj vrsti religije za osobnu potrošnju, o bogu po vlastitoj mjeri, bogu koji bi trebao poslužiti isključivo njihovu osobnom zadovoljstvu. Religioznost se tu zapravo svodi na neku vrstu privatne toalete. Umjesto da čovjek nastoji svojim životom prikloniti se i ugoditi Bogu, vršiti njegovu volju i njemu se svidjeti, Bog mora ugađati čovjeku, ispunjati njegove planove i želje, prilagođavati mu se i stalno se „boriti“ za njegovu naklonost.
prof. dr. sc. Anton Tamarut
