Znalci sociologije religije kažu da u postmodernom društvu nisu više materijalizam i ateizam glavni izazovi za Crkvu, već je to žeđ za duhovnošću. Ljudi u digitaliziranom, svakim danom ubrzanijem, sve više otuđenijem i hladnijem svijetu odnosa imaju sve veću potrebu za osobnim, nutarnjim, duhovnim i transcendentalnim uporištem, otkrivaju neiskorištene prostore „unutrašnjeg“ čovjeka u kojima se je moguće zaštititi od površnosti i banalnosti suptilno dirigiranih konzumerističkih pogleda i praksi.
Čovjek je složeno biće; on je jedinstvo materije i duha, duše i tijela. Da izbjegne antropološki redukcionizam, a ne upadne u dualizam, novozavjetna teologija tjelesnom čovjeku suprotstavlja duhovnog, odnosno, vanjskom čovjeku unutarnjeg čovjeka (usp. Ef 3,16). Tjelesni bi se čovjek trebao podvrći duhovnom, a duhovni bi se trebao izraziti u tjelesnom. Vanjski čovjek trebao bi biti preobražen u unutarnjeg čovjeka, a unutarnji čovjeka trebao bi se moći vidjeti na vanjskom čovjeku.
Naime, zadovoljan može biti samo cjelovit čovjek – čovjek u jedinstvu i skladu duše i tijela. Kao što „tjelesni čovjek“ ima svoje potrebe, jednako tako ima svoje potrebe i „duhovni čovjek“. Tijelo se hrani materijalnom hranom i pićem, a duh duhovnom hranom i pićem. Kao što je tjelesna ishrana raznolika te se različiti različito hrane, tako je i duhovna hrana različita te različiti imaju različitu ishranu. U nekim su navikama, oblicima i vrstama ishrane svi zagovaratelji duhovnosti slični, dok se po samom sastavu, odnosno sadržaju hrane gdjekad bitno razlikuju. Tako su npr. molitva i meditacija (razmatranje) sa svim svojim nijansama i varijantama ono što povezuje ljude različitih duhovnosti, dok ih s druge strane sadržaj i svrha samih molitava i razmatranja jedne od drugih značajno razlikuju.
Uz potrebu za čovjekovom cjelovitošću koju otkriva i pokazuje suvremena žeđ za duhovnošću, sve očitijom se pokazuje i svijest o tome da čovjek u ovome svijetu ne može biti sebi dostatan, odnosno da je njegova povezanost s drugim stvorenjima mnogostruka i silno važna za samu njegovu opstojnost. Čovjek sve više spoznaje da je dio šire cjeline te tek zajedno sa svim drugim živim i neživim, vidljivim i nevidljivim stvorenjima čini jedinstveni svijet. Radi se, dakle, o cjelovitoj viziji svijeta gdje skladan i harmoničan život na Zemlji počiva na urednim i ispravnim odnosima, prvenstveno na čovjekovom poštovanju i odgovornosti prema stvorenju koje ga okružuje i koje mu je Stvoritelj povjerio na čuvanje i njegovanje, a ne na izrabljivanje i rasipanje.
S jedne strane, različite duhovnosti u odnosu prema prirodi uglavnom se slažu da čovjek treba čuvati i njegovati prirodu kao svoj vlastiti dom (kuću) te treba poštovati prirodne zakone, s divljenjem promatrati i proučavati svemirska tijela i prirodne pojave, brižljivo pratiti, učiti i uživati u živim i neživih stvorenjima, u njihovim svojstvima i sposobnostima. S druge strane, one se znatno razlikuju u shvaćanju same naravi čovjeka i prirode. Često se ne slažu o njihovu izvornom podrijetlu i konačnoj svrsi.
U svijetu u kojem na različitim područjima svjedočimo fragmentiranju cjeline, gdje se naglašavaju dijelovi i detalji do te mjere da se više ne vodi računa o cjelini, i sve manje ima potrebe za sintezom, suvremena žeđ za duhovnošću, pod uvjetom da ne sklizne u spiritizam i svojevrsni oblik doketizma i gnoze, u neku vrstu maniheizma, mogla bi biti važan signal integracije i ravnoteže, odnosno mjere i sklada na osobnom i na društvenom planu. Slično se može reći i za probuđeni odnos prema prirodi, ako on ne bi završio u divinizaciji stvorenja, u svojevrsnom panteizmu i poništenju ontoloških razlika između čovjeka i svih drugih stvorenja, mogao bi u tom slučaju biti važan čimbenik solidarnosti i održivog razvoja, ključna karika u povezivanju, suradnji i suživotu pojedinaca i naroda.
Potrebno je, naime, voditi računa o tome da u probuđenoj žeđi za duhovnošću ne dođe do novog redukcionizma suprotnog predznaka, ili pak da se plemenita nastojanja u promicanju duhovne dimenzije čovjeka i njegova odgovornog i prijateljskog odnosa prema prirodi ne pretvore u poprište ideološke netrpeljivosti i isključivosti. Biblijska i kršćanska duhovnost u tom pogledu može imati značajnu ulogu pomirenja i povezivanja utoliko što je ona duhovnost Utjelovljena, duhovnost kojoj je u središtu Isus Krist, „Prvorođenac svakog stvorenja“, osoba u kojoj je tjelesno i duhovno, božansko i ljudsko nepomiješano i nerazdijeljeno. U njegovoj žrtvi na križu pobijeđeni su isključivost i neprijateljstvo. U njegovu uskrsnuću sve stvorenje po Duhu Svetom oslobođeno zakona grijeha i smrti dosiže u Ocu svoju puninu, i „svira“ svoju izvornu i savršenu simfoniju odnosa.
prof. dr. sc. Anton Tamarut
