Došašće je teološko i liturgijsko vrijeme nade, vrijeme kada je Crkva na osobiti način usmjerena k blaženoj nadi: dolasku Spasitelja našega Isusa Krista. Posebnost kršćanske nade i njezinu različitost u odnosu na svaku drugu ideju nade, moguće je razumjeti jedino ako ju se promatra u intimnom odnosu s Duhom Svetim. Nada, kao uostalom vjera i ljubav, spadaju u teološke kreposti ne samo po tome što imaju Boga za svoj cilj nego što je Bog i njihovo počelo; Bog, dakle, nije samo objekt nade, nego i njezin uzrok; on je taj koji je uzrokuje i ulijeva u čovjekovo srce.
Nada je, dakle, prvotno dar Duha, i to ne u suženom smislu kao izvanredni dar (karizma) koji biva udijeljen samo nekima za dobro zajednice, nego dar dan svakom čovjeku koji se u vjeri otvara Kristu. Taj je dar u prvom redu namijenjen čovjeku putniku, hodočasniku koji živi u tzv. eshatološkoj napetosti, između “već sada” i “još uvijek ne”; iako već poznaje Boga i vječni poziv po vjeri, još nije dospio do gledanja Boga. Prema Poslanici Hebrejima, nadom, na neki način, zalazimo u “unutrašnjost iza zavjese” (Heb 6,19). Ona je “pouzdano i čvrsto sidro duše” koje prodire tamo “kamo je kao preteča za nas ušao Isus” (Heb 6,19-20). Nada je jedna od bitnih odrednica po kojima se kršćani razlikuju od pogana (usp. 1Sol 4,13).
Kao što razlikujemo vjeru kao sadržaj i vjeru kao čin, tako i u pogledu nade, na sličan način, razlikujemo objektivnu nadu koja označuje ono čemu se nadamo (vječna baština) i subjektivnu nadu koja je sam čin nadanja. Ova posljednja označuje snagu koja pokreće i tjera naprijed, nutarnji zamah, rasprostiranje duše, protezanje prema budućnosti. Ona, kako čitamo u Katekizmu Katoličke Crkve, “širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva” (1 818). Ta nada, s jedne strane “nagoni kršćanina da ne izgubi konačni cilj koji daje smisao i vrijednost njegovom životu i, s druge strane, nudi mu sigurno i duboko nadahnuće za svakodnevno zalaganje u preobrazbi stvarnosti da bi je učinio sličnom Božjem planu” (Ivan Pavao II., Tertio millennio, 46).
Drugim riječima „Kršćanska nada čini mogućim da se, u vremenu prije konačnoga ispunjenja, izdrže i pravilno vrednuju nesavršenosti na koje se nailazi u životu. Ne daje nam potanje upute za djelovanje, ali uzima ozbiljno odgovornost za svijet i ljude. Ona daje svjetlo i snagu, hrabrost i pouzdanje da se u uvjetima i prilikama ovoga svijeta može zalagati za slobodan, pravedan, solidaran i čovjeka dostojan poredak“ (Za budućnost u solidarnosti i pravdi, Riječ Vijeća Evangeličke Crkve u Njemačkoj i Njemačke biskupske konferencije, Zagreb 1998., 45). Prema riječima pape Franje, Duh Svetisvojom trajnom prisutnošću u Crkviširi svjetlo nade u vjernicima: „On ga održava poput goruće baklje koja se nikada ne gasi kako bi davao potporu i snagu našemu životu“ (Spes non confundit, Bula proglašenja jubileja 2025., 3).
Za Duha Svetoga kažemo da je poluga kršćanske eshatologije; on, naime, Crkvu drži u stalnoj budnosti, usmjerava ju prema budućnosti, prema Gospodinovu povratku u slavi. On je, prema riječima Ivana Pavla II., upravo zato i darovan Crkvi “da bi po njegovoj moći sva zajednica naroda Božjega, makar tako razgranata i toliko različita, ustrajala u nadi, u onoj nadi u kojoj ‘smo spašeni'” (usp. Rim 8, 24) (Dominum et vivificantem, 66).Riječ je o eshatološkoj nadi u konačno savršenstvo u Bogu, o nadi u vječno kraljevstvo koje se dovršava sudjelovanjem u životu Presvetog Trojstva. Duh Sveti u srcu Crkve tu nadu čuva i oživljava, te u tom smislu cijela Crkva predstavlja eshatološku narav, “narod nadnaravne nade, na putu prema konačnom ostvarenju obećanja koja nam je dao Otac u svome Sinu koji je umro i uskrsnuo za nas” (C. M. Martini, Život po Duhu, Zagreb, 1997., 45).
Kako, međutim, put Crkve prema Ivanu Pavlu II., prolazi kroz čovjekovo srce “jer je tu skrovito mjesto spasenjskoga susreta s Duhom Svetim, s Bogom skrivenim” (Dominum et vivificantem, 67), Duh Sveti ne prestaje biti i “čuvar nade u čovjekovu srcu” (Isto). U nj, naime, Duh usađuje ‘korijen besmrtnosti’ (Mudr 15, 3) iz kojega buja novi život: onaj život što ga čovjek živi u Bogu i koji je plod njegova samodarivanja u Duhu Svetomu. Duh u čovjekovu srcu obrazlaže i opravdava nadu, brani je pred “tužiteljem” o kojemu govori knjiga Otkrivenja: “Zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim” (20, 10). Znamo da “tužitelj” kleveće Boga pred čovjekom i čovjeka pred Bogom; želi nas obeshrabriti u nadi, poljuljati naše povjerenje i pouzdanje u Boga te nas, namećući kompleks krivnje i grijeha, natjerati u beznađe i očaj.
Nada, dakle, nije tek neko pasivno i statično čuvanje stečenih dobara, nego dar dinamične naravi, nutarnje bdijenje i bujanje duha koje omogućuje i podstiče naš angažirani i kreativni rad. “Polet nade čuva od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi.” (KKC 1818). Nada u kršćanskom smislu uvijek je i nada za druge, ističe Benedikt XVI. „To je aktivna nada, u kojoj se borimo da stvari ne pođu k ‘zlom svršetku’. To je aktivna nada upravo u smislu da svijet držimo otvorenim za Boga“ (Spes salvi, 34).
Nada se, prema tome, ne skriva u nutrini, nego se očituje na vani u “iskorištavanju sadašnjeg vremena”, u raznim oblicima svjetovnog života, u neprekidnom obraćenju i borbi “protiv vladara ovoga tamnoga svijeta, protiv duhovnih sila zloće” (Ef 6,12). Duh iz kojeg proizlazi naša nada, Duh je obećanja (Obećanje: Dj 2, 39), ali ne tek obećanja u statičkom smislu, nego snaga obećanja; to je onaj koji nam daje zamijetiti mogućnost slobode, autentične prostore života, osjetiti težinu i nepodnošljivost ropstva te nas potiče da se angažiramo u slamanju zla i usmjerimo prema slobodi sinova Božjih.
prof. dr. sc. Anton Tamarut
