Ranije se o Božjoj providnosti govorilo često, posebno u obitelji. Ne samo u otačko doba, nego i u kasnijim razdobljima Crkve pisali su se traktati na tu temu: O Božjoj providnosti (De providentia Dei). Danas se o tome rijetko čuje govoriti, još se rjeđe o tome piše. Mlađi naraštaji ne znaju ili jedva znaju na što se misli pod Božjom providnošću, a stariji, ako i znaju, čini se, jedva da s njome računaju. Tamo gdje je Bog pomaknut iz središta života te još služi samo kao prigodni ukras ili možda kao „rezervni kotač“, tamo gdje su zavladale „konzultantske kuće“ i „osiguravajuća društva“, gdje se život može „izračunati“ i pomoću raznih algoritama predvidjeti i isplanirati, tamo nema mjesta za Božju providnost.
Društvo znanja i obilja ne trpi nikakve nepoznanice i neizvjesnosti. Sve mora biti unaprijed isplanirano, sigurno i jasno. Sve je isključivo zasnovano na ljudskim duhovnim, umnim i tjelesnim sposobnostima i mogućnostima, a one se ne duguju nikakvim nadnaravnim iliti transcendentnim uzrocima i utjecajima. Uspješnost ljudskog proizvoda zajamčena je višestrukom kontrolom. Ono što se ne može kontrolirati, što nije podložno empiričkoj provjeri ne može na tržište robe i rada. Ako se dogodi „slučaj“, nešto izvan izračunatoga i predviđenoga, to se pripisuje „matematičkoj“ grešci koju je sljedeći put moguće izbjeći. Dakle, hod po unaprijed naučenim i usvojenim formulama jamči siguran uspjeh, dolazak na zacrtani cilj.
S vjerom u Božju providnost je nešto drugačije. I ona, doduše, uključuje čovjekove umne, duhovne i tjelesne sposobnosti, kreće se fizičkim prostorima i računa s kemijskim i biološkim procesima, no za razliku od pozitivističke, odnosno eksperimentalne sigurnosti koja se temelji isključivo na matematičkim principima, ona svoju zadnju sigurnost nalazi ne u ljudskom izračunu, u njegovu znanstvenom postupku i kontroli, nego u Božjoj riječi, u njegovu pozivu i obećanju koje se odnosi ne tek na neko pojedinačno dobro i trenutni uspjeh, nego na globalni i sveobuhvatni ljudski život. U vjeri u Božju providnost, osim matematičkih formula i tehničkih uputa, postoje Božje zapovijedi, njegove naredbe i zakoni, a oni ni u kojem slučaju prve ne poništavaju niti omalovažavaju, samo ih nadvisuju i smještaju u mnogo širu i sveobuhvatniju stvarnost te čovjeka podsjećaju i usmjeruju prema njegovoj iskonskoj svrsi i smislu.
Onaj koji vjeruje u Božju providnost služi se, dakako, ljudskim sposobnostima i mogućnostima, razumom i slobodnom voljom, raznim ljudskim znanjima i vještinama, ali konačnu kontrolu i kvalitetu svoga „proizvoda“ veže uz Božji sud i njegovu prosudbu. „Slučaj“, tj. proces ili putanja koja se ne kreće po prvotnoj zamisli i ne završava na predviđenom odredištu nije greška i promašaj, nego poruka i svojevrsni putokaz. „Slučaj“, odnosno događanje na način „slučajno“ ne smatra se anomalijom, nego jednim od mogućih načina kako se uz redoviti prirodni i naravni proces odvija i oblikuje širina i bogatstvo stvarnosti. Vjera u Božju providnost je u odnosu na strogost pozitivističkih metoda i svojevrsnu tvrdoglavost znanstvenih činjenica opuštenija i puno slobodnija, da ne reknem razigranija. U svakom slučaju, ona je osobnija veličina, ljudskim situacijama i događanjima, čini se, bliža, često označena i kao sreća.
Dok je pozitivistički znanstveni mentalitet označen dosljednošću postupka, vjera u Božju providnost počiva na vjernosti odnosa, a uspjeh ovisi o suradnji i ispravnosti ponašanja onoga koji je u Božju Providnost povjerovao. Vjernost je, naime, zajamčena blizina Osobe koja nas u svemu prethodi, pokreće, prati i vodi do punine. Abrahamova i Marijina povijest ogledni su biblijski primjeri vjere u Božju providnost s jedne strane, i Božje vjernosti svojim obećanjima s druge strane. „Bog će već providjeti…“ (Post 22,8), nadahnuto odgovara Abraham sinu Izaku na pitanje: „Gdje je janje za žrtvu paljenicu?“ (Post 22,7). Kod navještenja Isusova rođenja, na Marijin upit kako će to biti kad ona muža ne poznaje, anđeo odgovara: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti“ (Lk 1,35).
Poticaj na vjeru u Božju providnost dvanaestorica nalaze u Isusovim riječima: „Ne budite zabrinuti… Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama“ (Mt 10,19). Na istom su tragu i Isusove riječi upućene istoj dvanaestorici da „na put ne nose ništa osim štapa: ni kruh, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina“ (Mk 6,8-9). Vjera u Božju providnost u povijesti Crkve na osobit je način došla do izražaja u životu svetaca, posebno utemeljiteljica i utemeljitelja crkvenih redova i družbi. Svaka od tih svetih ustanova predstavlja originalnu povijest Božje providnosti.
Je li uopće moguć vjernički život bez vjere u Božju providnost? Je li ta vjera iznimka rezervirana samo za neke kršćane ili je nužno potrebna svima? Je li to samo vjernički dodatak ili svojevrsni duhovni luksuz? Nemoguće je, naime, ostvariti životni poziv i poslanje koje nam je Bog namijenio u svijetu bez vjere u Božju providnost. Životni put kojim trebamo proći bilo u braku, bilo u svećeništvu ili u nekom drugom životnom obliku nije nam poznat. Nepoznata nam je budućnost. Ne znamo koje nas sve novosti i iznenađenja na tom putu čekaju. Lijepa i ružna iskustva! Čega će biti više? Hoćemo li izdržati ako i kada bude bolno i teško? No upravo vjera u Božju providnost pomaže nam pobijediti strah pred budućnošću, strah od nepoznatoga, strah pred vlastitim granicama i ograničenjima. Ona nam jamči da na tom putu nismo sami. Gospodin koji nas je na taj put pozvao, on je s nama trajno. Njegova vjernost je zalog naše odlučnosti i sigurnosti, mira i vedrine. U njegovo se ime po tom putu krećemo i sigurni smo ako i kada bi eventualno nastao neki problem; zajedno s njime znali bismo ga riješiti. On nas sigurno neće ostaviti na putu, ni kraj puta. Neće nikamo od nas! S nama je upravo zato da bismo stigli do cilja i da bismo na cilju, u Očevu domu, doživjeli puni smisao puta, konačnu svrhu svoga života, potpuno zajedništvo ljubavi i radosti u nebu, u Trojedinome Bogu.
Vjera u Božju providnost odriče se ovozemaljskih sigurnosti. Ona ne teži za sveznanjem i potpunom kontrolom. To je prije svega povjerenje u trajnu Božju blagu i dobrotvornu blizinu. Njezin se izraz vrlo lijepo zrcali u pjesmi-molitvi blaženog kardinala Johna Henryja Newmana: Vodi me, o Blaga Svjetlosti, kroz tamu što me okružuje, / Vodi me! / Noć je tamna a ja sam daleko od kuće; / Vodi me! / Vodi moje korake; Ne tražim vidjeti / Daleko obzorje; samo korak dosta je za mene.
prof. dr. sc. Anton Tamarut
