»Bježite od bludnosti! Svaki drugi grijeh koji čovjek učini izvan tijela je; a bludnik griješi protiv vlastitoga tijela. Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!« (1 Kor 6,18–10).
Ona koju danas slavimo, a koja je poginula na pragu našega stoljeća braneći čistoću, shvatila je apostolove opomene ozbiljno, kao zrela ličnost, a bilo joj je tek 12 godina. Pio XII., koji je mučenicu Mariju Goretti proglasio blaženom i svetom, doviknuo je mladeži našeg stoljeća već g. 1952.: »Izvršavanje je zapovijedi čistoće moguće, ali jedino uz pomoć milosti. Vi ste danas općenito izloženi posve drugim opasnostima i napastima nego što su možda bili vaši roditelji. S tim se napastima možete suočiti jedino u snazi milosti.« Uočavajući dobro nebrojeno mnoštvo knjiga, časopisa, filmova, šlagera, televizijskih i kazališnih komada, što danas stoje na dohvat ruke svima, pa i djeci i mladeži, isti Papa ju je, proglasivši Mariju Goretti blaženom i svetom, postavio kao uzor kako se čisto živi i umire i onda kad je čovjek od napasnika najugroženiji.
Pio XII. je u govoru prigodom kanonizacije Marije Goretti svojom poznatom govorničkom vještinom i uvjerljivošću pokazao kako se mala svetica oduprla zlu nečistoće jer je Gospodin bio s njom. Papa je rekao: »Svi znaju da je ova djevica bez obrane morala ući u najžešći boj. Na nju je sasvim iznenada nahrupila velika i slijepa oluja htijući povrijediti i ukaljati njezinu anđeosku bjelinu. Kad se našla u toj preteškoj kušnji, mogla je božanskom Otkupitelju ponoviti ove riječi iz zlatne knjižice Nasljeduj Krista: ’Budem li kušana i uznemirivana mnogim kušnjama, zla se neću bojati sve dok sa mnom bude tvoja milost. Ona je moja snaga. Ona pruža savjet i pomoć. Moćnija je od svih neprijatelja.’ Zato ona, potpomognuta nebeskom milošću, koja je naišla na velikodušan i snažan odgovor volje, žrtvova život, a ne izgubi slavu djevičanstva.
U životu te skromne djevojke, koji smo ocrtali tek u najkrupnijim obrisima, može se opaziti prizor koji je ne samo dostojan neba, već zavrjeđuje da ga udivljeno i puno poštovanja promatra i ovo naše doba. Neka se pouče očevi i majke kako treba ispravno i sveto i odvažno odgajati djecu što im ih Bog dade i kako ih treba skladno oblikovati prema zapovijedima katoličke vjere tako da djeca, kad njihova krepost dođe u pogibelj, izađu iz nje, uz pomoć božanske milosti, nesavladani, neporočni i neokaljani.
Neka veselo djetinjstvo i smiona mladost uči da ne srlja bijedno za prolaznim i ispraznim radostima naslade i za užicima zamamnih mana, neka radije bodro teži, makar strmim i trnovitim putem, onoj kršćanskoj ćudorednoj savršenosti koju svi jednom možemo postići odvažnom voljom, uz pomoć nebeskih darova, trudeći se, trpeći i moleći.
Nismo doduše svi pozvani da podnesemo mučeništvo, ali je ipak na svima da postižu kršćansku krepost. A krepost traži snagu; pa ako ona u nas i ne dosiže onaj vrhunac kao odvažnost u ove anđeoske djevojke, ipak ona od nas nimalo manje ne iziskuje trajan, veoma brižan i neprekidan trud sve do konca života. Zato je i možemo nazvati polaganim i trajnim mučeništvom, na ostvarenje kojega potiče božanska izreka Isusa Krista: Kraljevstvo nebesko trpi silu i siloviti ga osvajaju.
K tome dakle, uz pomoć nebeske milosti, težimo svi. Neka nas na to potakne sveta djevica i mučenica Marija Goretti. Neka ona s nebeskih sjedišta, gdje uživa vječno blaženstvo, isprosi u božanskog Otkupitelja da se svi, svaki prema svojim posebnim životnim uvjetima, povedemo za njenim presjajnim stopama rado, s voljom i djelotvorno.«
A sada bar u najkrupnijim obrisima ocrtajmo i mi život te skromne djevojčice slijedeći poznatog hagiografa Schamonija. Marija Goretti se rodila 16. listopada 1890. u Corinaldu, u Markama, a u provinciji Anconi. Njezini su roditelji ondje uživali mali posjed, ali koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih močvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje Marija bijaše najstarija djevojčica. Ona je majci bila veoma vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kućanstvo te za mlađu braću i sestre. Činila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve.
Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Prema njoj ga je vukao oganj divljih strasti što nisu bile naviknute ni na kakvu stegu. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojčica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o nečemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da će umrijeti ako bude odala njegove namjere. Vladao se točno onako kao što to mudro navodi sv. Ignacije Lojolski u 13. pravilu za raspoznavanje duhova, a u svojoj knjižici Duhovnih vježbi.
Budući da želimo da životi svetaca postanu za nas jedna velika i zorna škola duhovnoga života, navodimo ovdje i to glasovito pravilo sv. Ignacija do kojeg je došao poučen vlastitim duhovnim iskustvom: »Isto se tako đavao vlada poput lažnog ljubavnika kad želi da ostane skrovit i u potaji. Kao što, naime, takav lažan čovjek, koji govori sa zlom namjerom da bi zaveo kćer dobra oca ili ženu dobra muža, traži da se nikomu ne kazuju njegove riječi i nagovaranja, pa se, naprotiv, vrlo ljuti kad kćerka oda ocu ili žena mužu njegove laskave riječi i opaku nakanu, jer odmah lako razabire da neće uspjeti u započetom pothvatu, isto tako i neprijatelj ljudske prirode, kad sa svojim lukavštinama i nagovaranjima navali na dušu pravednika, želi i traži da sve ostane tajno. No kad ona to otkrije ili svom dobrom ispovjedniku ili kojoj drugoj duhovnoj osobi koja dobro poznaje njegove varke i lukavštine, tada ga to veoma muči jer uviđa da neće uspjeti svojom započetom zloćom budući da su otkrivene njegove očite spletke.«
Marija Goretti, na žalost, bijaše odviše mlada, neiskusna, da bi znala za to pravilo pa je šutjela. Kako su između njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majčino srce optereti još i tom neugodnom novošću. Uz šutnju Marija je pojačala molitvu te se molila Majci Božjoj, prečistoj Djevici, da joj svojim zagovorom bude u pomoći. Hvale je vrijedno od nje da je u tom teškom položaju bar nešto činila, ono što joj je jedino preostalo. Nije ostala duhovno pasivna, što bi bilo pogubno.
U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je dočekala i 5. srpnja 1902. Bilo je baš oko podne, a bila je u kući sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz očiju mu je sijevala vatra nabujale strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te je silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajući napasniku neprestano: »Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doći ćeš u pakao!« No te opomene sumahnitom od strasti momku bile su isto što i gluhom dobro jutro. Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao.
Takvom stavu prema čistoći prethodio je čitav život mučenice čistoće. Ona je ne tako davno izjavila svojoj majci: »Majko, radije bih dopustila da me ubiju nego da vodim tako prljave razgovore…«, radilo se o razgovoru što ga je morala čuti čekajući na bunaru, a vodila ga je jedna djevojka iz susjedstva. Na dan svog mučeništva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: »Sutra idemo u Campomorto, jedva čekam čas kad ću opet na svetu pričest.« Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je čeznula za njom, za Isusom, koji se rodio od Djevice, bio okružen očinskom ljubavlju djevičanskog svetog Josipa, koji je naučavao: »Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!« (Mt 5,8). Ona je bila čista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu.
Što je još prethodilo Marijinom slavnom svršetku? – Njezina poslušnost. Mama Assunta mogla je o njoj kazati: »Marija mi je uvijek bila poslušna! Nikada mi nije svjesno zadavala brige! Ako je kada i nezasluženo bila ukorena, nije se ljutila, pa čak ni pokazala drugo lice.«
O njoj će kasnije i njezin ubojica Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedočanstvo: »Ja je nisam drukčiju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušičavu, kao što su inače druge djevojke; na ulici je uvijek bila čedna te isključivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjeće – nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reći da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam čuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka.«
Alessandro je kasnije pripovijedao kako ju je u kišovite dane, kad nije bilo toliko posla, često viđao s krunicom u ruci. Tu je divnu molitvu znala moliti i u svojim slobodnim časovima. A Marijina je prijateljica Terezija rekla o njoj ono što je bitno: »Moglo se vidjeti da je bila djevojka koju je Božanski Spasitelj osobito privlačio.« Privlačio ju je iz svojih jaslica, sa svoga križa, a ponajvećma iz Euharistije.
Poznati svetački životopisac Schamoni umješno ustanovljuje: »Sveta pričest te neizreciva duševna patnja zadnjih tjedana života Marijin milosni život dovedoše do zrelosti na kojem je mučeništvo sazrelo kao cvijet i plod. Kako je veoma duboko osjećala i mislila pokazuju najbolje 24 posljednja sata njezina života.«
Zaustavimo se barem kratko na tim dragocjenim satima! Marija je sva iskrvarena prevezena u obližnji Nettuno. Liječnici su je operirali puna dva sata. Marija Goretti pri potpunoj svijesti neprestano je zazivala imena Isusa i Marije. Kad su je upitali da li oprašta svome ubojici, smjesta je odgovorila: »Da, opraštam mu! Iz neba ću se moliti za njegovo obraćenje. Poradi Isusa, koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju.«
U takvim mislima, molitvama i osjećajima, trpeći mnogo, završila je 6. srpnja 1902. svoj kratki vijek mučenica čistoće Marija Goretti, ostavivši svima – pogotovo mladima – primjer kako se cijeni ona vrlina koju je Isus tako preporučio, a koja se danas, na žalost, tako nemilo gazi. Hnermann je naziva »okrvavljenim ljiljanom«. I s pravom, jer je čuvajući ljiljan nevinosti radije prolila krv negoli ga okaljala.
Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se je u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzorizvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena.
Bio je baš Božić g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: »Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?« – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? – Majka je odgovorila: »Kad ti je oprostila moja kćerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!« I toga dana – dana mira i pomirenja – ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj pričesti, a poslije toga su blagovali zajedničku kućnu agapu.
Svete godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je. Ona je to zaslužila jer je postala majkom jedne velike svetice.
