Uvodne misli
Bibliodrama je kreativni pristup biblijskim tekstovima, ali ujedno i vlastitoj osobnosti. Pojam bibliodrama sastoji se od dviju grčkih riječi – biblion (knjiga) i drama (djelovanje). U bibliodrami se zapravo događa „dramsko“ prisvajanje biblijskih tekstova. Pritom su mogući različiti metodički pristupi i naglasci, te se stoga govori o različitim vrstama bibliodrame. Ali svima je zajedničko: holistički i doživljajno-iskustveni rad u grupama, koji uključuje ljudsko tijelo i kreativne elemente, od geste preko glasa i zvuka, do boje i oblika. Nadalje, bibliodrama je procesno orijentirana i pritom ovisi o mogućnostima teksta, sudionika – kao pojedinca i kao grupe – i voditelja bibliodrame. Poistovjećivanje sudionika u scenskoj igri sa situacijama, koje su opisane u Bibliji, omogućuje im razumijevanje temeljnih ljudskih iskustava sadržanih u biblijskim tekstovima, a time i dublje razumijevanje i oblikovanje vlastitog života. Tako se događa međusobno tumačenje životne situacije sudionika bibliodrame i samog biblijskog teksta. Stoga je bibliodrama metoda kojom se intenzivno doživljava biblijske tekstove i tako ih se čini toliko plodnima te obogaćuju i nose naš život, našu svakodnevicu.
Svaka bibliodrama odvija se u tri faze, koje se u literaturi o bibliodrami, ovisno o vrsti i modelu bibliodrame, mogu dodatno razlikovati.
U prvoj fazi zagrijavanja priprema se susret s tekstom. Ovdje se događa promjena, izlazak iz svijeta svakodnevice u svijet teksta, pri čemu se istražuje prostor teksta. U ovoj je fazi posebno važan svjesni rad tijela.
U fazi igre sudionici ulaze u perspektivu biblijskog teksta identificirajući se s osobom, simbolom ili nekim predmetom u dotičnom tekstu. Nakon preuzimanja određenih uloga i njihovog povezivanja s određenim „profilom“, slijedi insceniranje teksta.
Faza razmišljanja je jednako bitna kao i faza stvarne igre. Sudionici napuštaju uloge koje su izabrali i razmišljaju o tome kako su doživjeli sebe i druge u scenskoj igri. Pritom se otkrivaju dodirne točke sa svakodnevnim i vjerskim životom.
1. Pastoralni model bibliodrame (Herman Andriessen i Nicolaas Derksen)
Ovdje će ukratko biti predstavljena bibliodrama čiji su začetnici nizozemski pastoralni teolozi Herman Andriessen i Nicolaas Derksen, koji bibliodramu predstavljaju kao posebni oblik otkrivanja i produbljivanja vjere u osobnom životu. U njihovom modelu važna su dva elementa: biblijski tekst s vjerskom ponudom i vjerničkim odnosima te konkretan čovjek s njegovim svakodnevnim iskustvom. U bibliodrami nije riječ o čisto intelektualnom „ispitivanju“ biblijskog teksta, nego o aktivnom suočavanju s porukom teksta na osobnoj razini. Cilj bibliodrame je upoznavanje samoga sebe u svjetlu biblijske poruke, a samim time i daljnji rast osobe.
1.1. Tijek bibliodrame prema Andriessenu i Derksenu
- Bibliodrami prethodi kratki uvod o cilju i tijeku bibliodrame.
- Najprije se biblijski tekst čita dva puta – jednom voditelj bibliodrame, a zatim netko od sudionika.
- Voditelj uzima prazni plakat, stavlja ga na sredinu prostora i zapisuje uloge, predmete, glagole, radnje koje sudionici navode na temelju slušanja teksta. Voditelj pritom postavlja pitanja: „Koje ste uloge zapazili? Tko i kako igra tu ulogu u tekstu?“
- Slijedi razgovor o tekstu u kojem ima mjesta za sve ono što sudionike pokreće u odnosu na biblijsku priču. Nije riječ o egzegetskoj raspravi, nego o mojoj osobnoj vezi s tekstom ovdje i sada. Voditelj bibliodrame može započeti s pitanjima: „Što ste zapazili u tekstu? Gdje ste zastali u tekstu? Što vas je dotaknulo, a što vam je strano?“
- Nakon razgovora slijedi ponovno čitanje teksta, s napomenom da se obrati pozornost na ulogu u tekstu koja me osobno „privlači“. Sudionike se potiče da u meditativnom hodu obilaze sve „lokacije“ i ujedno osjete tko su i gdje žele biti u dotičnoj biblijskoj priči.
- Slijedi prvi krug pitanja za sudionike, pri čemu ih voditelj pita: „Gdje si? Gdje stojiš? Što te pokreće? Što za tebe znači biti upravo na ovom mjestu?“ Time se želi potaknuti sudionike da se u odabranoj ulozi dublje povežu s vlastitom svakodnevicom.
- Igra se pokreće, bilo inicijativom sudionika koji se kreću ili intervencijom voditelja koji se obraća svakom pojedinom sudioniku. Oni su slobodni u kretanju kroz prostor, govoru ili šutnji. Pokreti i interakcije pomažu pojedincima i skupini da pronađu vlastiti put vjere. Voditelj ima zadatak omogućiti suživot teksta, pojedinaca i grupe i tako mu dati dovoljno prostora i slobode.
- Slijedi pauza u kojoj se sudionici mogu distancirati od svoje uloge kako bi dobili pregled doživljenih iskustava.
- Nakon igre slijedi razgovor iskustvu vjere. Voditelj postavlja sljedeća pitanja: „Što si doživio/la u svojoj ulozi? Što to znači za tvoju vjeru i tvoj život?” Svima se daje prilika za razmjenu iskustava, ali i za izricanje onoga što se u igri ne bi moglo izraziti. Osim toga, sudionici su pozvani tumačiti izričito vlastita iskustva iz perspektive vjere.
- Za kraj, voditelj bibliodrame pročita još jednom biblijski tekst.
Bibliodrama se odvija u grupi i traje oko dva i pol sata. Prema Andriessenu i Derksenu, puni oblik bibliodrame zahtijeva vrijeme, otvorenost i odgovarajuću pripremljenost voditelja. Budući da vjernici u župnoj zajednici čeznu za iskustvom vjere i imaju potrebu to podijeliti s drugima, Wislikofer-škola u Švicarskoj je razvila tzv. Male forme bibliodrame, koje su metodički i vremenski jednostavnije, i stoga primjenjive u školskom vjeronauku i župnoj katehezi. Ovdje vrijedi napomenuti, kako ove male forme nikako ne žele zamijeniti ili dokinuti pune forme bibliodrame. No, one ipak mogu „probuditi želju za onim višim“. Cilj ovih malih formi bibliodrame je u tome da osigura rast u osobnoj i zajedničkoj svijesti vjere.
2. Primjer male forme bibliodrame
2.1. „Rasti u onome u onome što mi je na srcu“ – Bibliodrama za ministrante (Lk 2, 41-52)
Pastoralna situacija
Ministranti poslužuju oko oltara na brojnim liturgijskim slavljima. No, to ne podrazumijeva i dovoljno poznavanje Biblije kao Knjige Božje riječi.
Susret s dvanaestogodišnjim Isusom u hramu (Lk 2, 41-52) poziva ne samo na individualizaciju, nego povrh svega zahtijeva uključivanje svih u proces rasta u ljudskoj i vjerskoj dimenziji.
Ovdje će biti predstavljena bibliodrama u trajanju od 90 minuta za starije i mlađe ministrante.
Biblijski tekst: Dvanaestogodišnji Isus u hramu (Lk 2, 41-52)
Odabrani tekst govori o odnosu Isusa prema Bogu i njegovim roditeljima. Isus je u pubertetskoj dobi i slijedi ono što mu je na srcu. Ali ujedno traži izazove u razgovoru s odraslima, sluša ih, postavlja im pitanja i s njima razmjenjuje svoja razmišljanja. Isus je učenik kojega drugi ozbiljno shvaćaju. Njegovi roditelji su istinski ukorijenjeni u židovskoj vjeri. Stalo im je i drže do svoje tradicije. Hodočaste u Jeruzalemu. Ovoga puta i Isus može poći s njima. U mnoštvu hodočasnika daju mu slobodu kretanja, ali su pri povratku zabrinuti, jer Isus nije s njima. Nakon dugog traženja nalaze ga i prigovaraju mu: „Zašto si nam to učinio!“ Zabrinuto primjećuju promjenu kod svog djeteta. Ne razumiju Isusa dok im govori: „Zar niste znali da ja moram biti u kući moga oca?“ Zajedno se vraćaju kući. A majka čuvaše sve to u svom srcu.
- Susret s biblijskim tekstom
Uvod: Biblija – Knjiga svih knjiga
U sredini prostorije na podu nalaze se različite knjige za djecu i mlade (npr. romani, bajke, lektire, pjesmarice, leksikoni, Biblija za djecu, Biblija za mlade, Katekizam Katoličke Crkve, razni udžbenici…)
- Razgovor na temelju sljedećih pitanja:
Gdje vam je zastao pogled?
Koje ste knjige primijetili?
Koje su vam knjige poznate?
Koja je vaša najdraža knjiga?
O čemu pričaju pojedine knjige?
Ako nitko ne spomene Bibliju, voditelj navodi i tu knjigu opisujući njezina različita izdanja.
- Razgovor o Bibliji na temelju pitanja:
O čemu priča Biblija?
Kada i gdje čitamo iz Biblije?
Kada slušamo iz Biblije?
- Slijedi procesija kroz prostoriju.
Troje djece nosi svijećnjake s upaljenim svijećama i Dječju Bibliju na čelu procesije i ostavljaju ih na sredinu prostora.
- Čitanje biblijskog teksta
Netko od sudionika čita tekst o dvanaestogodišnjem Isusu u hramu (Lk 2, 41-52).
- Sabiranje uloga u tekstu
Zajednički se sabiru i zapisuju glavne uloge u tekstu: Roditelji – Isus – hodočasnici – učitelji u hramu.
U svakom kutu prostorije nalazi se plakat s jednom od glavnih uloga.
Voditelj još jednom čita tekst. Sudionici pritom paze, koja im se uloga sviđa, odnosno tiče njih samih..
- Biranje jedne uloge
Svatko si bira jednu ulogu i odgovarajuće mjesto. Nakon toga razgovaraju u manjim grupama. Pritom si mogu izabrati neku gestu, stav i rečenicu. Kao pomoć mogu poslužiti pripremljene rečenice na podu:
U ulozi roditelja:
„Ja sam majka/otac koja/i traži svoga sina. Zbunjena sam i ljuta. Kad sam ga konačno pronašla/o odmah mi je laknulo.“
Podignutog kažiprsta izgovara se rečenica: „Dijete, kako si nam to moglo učiniti.“
U ulozi Isusa:
„Ja sam Isus. Sjedim uspravno među zanimljivim ljudima. Osjećam se dobro ovdje i zapažam: Moje mišljenje djeluje uvjerljivo.“
Sjedeći na podu govori se: „Ovdje je moje mjesto.“
U ulozi hodočasnika:
„Ja sam jedna hodočasnica u Jeruzalem. Na putu smo prema kući. Nastao je nemir među nama, jer neki roditelji traže svoje dijete. Vratili su se da bi ga tražili. Mi ostali idemo dalje, zato što želimo kući gdje nas već očekuju. Ljuti me ovaj nestanak djeteta. Briga oko njega kvari dobro raspoloženje.“
U hodu netko podiže palac za „dobro raspoloženje“, a drugi pokazuje prema dolje za „loše raspoloženje.“
U ulozi učitelja:
„Ja sam učitelj u hramu. Zadivljen sam njegovim mudrim pitanjima i odgovorima. Razgovaramo o onome što je stvarno bitno.“
To se može potkrijepiti gestom otvorenih ruku prema Isusu, uz rečenicu: „Zanima me to što govoriš.“
- Biblijska aluzija
Ponovno se čita biblijski tekst. Na odgovarajućim mjestima sudionici izvode „tipične“ geste određene uloge s „tipičnom“ rečenicom.
- Produbljivanje
Sudionike se potiče da naslikaju sliku, vođeni pitanjem: „Što sam doživio iz svoje perspektive teksta?“
Sudionici međusobno predstavljaju svoje naslikane slike i stavljaju ih u sredinu – uz Bibliju i upaljenu svijeću.
Sudionike se može potaknuti na razgovor sljedećim pitanjima:
Kako rastemo danas u vjeri?
Kako se ophodim s vjerskom tradicijom?
Što mi je na srcu?
- Zajednički završetak
Isusu je bilo važno ono što je i naučio svoje prijatelje u molitvi Očenaša.
Zajednički se moli ili pjeva Oče naš…
3. Zaključne misli
Upravo djeca, koja su otprilike u dobi dvanaestogodišnjeg Isusa, mogu se poistovjetiti s osobom Isusa u napetosti između dječje vjere i odlučnosti odrasle vjere. Vjerska samoodgovornost i samoodređenje dolaze sve više do izražaja.
Dok pokušavamo razumjeti ovaj Lukin tekst, nastojmo pridružiti se hodočasničkoj zajednici koja, poput Isusa, priznaje da je Bog središte njihovog života.
Također se uviđa kako je i Isus rastao u vjerskoj tradiciji i to je bitno obilježilo njegov identitet.
U dvanaestogodišnjem Isusu prepoznajemo dječaka s iznimnim zanimanjem za Boga. Hoćemo li dopustiti da i nas „zarazi“ ovaj njegov žar za učenje o Bogu i pronaći mjesta poput hrama i zajednice ljudi, primjerice pismoznanaca, koji nas potiču na osobno usidrenje u onome što je oca moga.
Literatura:
Herman Andriessen & Nicolaas Derksen, Lebendige Glaubensvermittlung im Bibliodrama. Eine Einführung, Mainz 1991.
Claudia Mennen, Bibliodrama – Religiöse Erfahrungen im Kontext der Lebensgeschichte. Eine qualitativ-empirische Studie, Fribourg 2004.
Detlef Hecking, Claudia Mennen, Sabine Tscherner-Babl & Peter Zürn, Geh in das Land, das ich dir zeigen werde. Impulse aus dem Bibliodrama für Gruppen und Gemeinden, Ostfildern 2008.
