Koliko god nam se čini da smo mnogo naučili i da puno toga znamo, toliko se opet često uhvatimo u neznanju te posežemo za sveznajućim enciklopedijama, „googlamo“ i pretražujemo po raznim društvenim mrežama. Ako mi ne znamo, postoje oni koji znaju. Tješimo se: nitko ne zna sve! Mislimo da ipak na svijetu ne postoji nešto o čemu netko ne bi nešto znao. Drugim riječima, čovječanstvo kao zbirna osoba znade sve. Oni koji su u tom pogledu malo oprezniji, reći će: Ako još sve ne znamo, na dobrom smo putu da jednog dana do toga dođemo. Uspjeh nam, među ostalim, jamči umjetna inteligencija.
Kakav će to biti svijet bez nepoznanica! Svijet bez tajni! U svakom će pojedincu biti sve znanje, nestat će potreba za izvanjskom pomoći, za savjetom i poukom. Svatko će sebi biti dostatan, neovisan i samostalan. Za znanje se neće trebati truditi. Ono će nam biti ugrađeno ili usađeno. Nitko se više neće moći ispričavati neznanjem. Koliko ćemo samo vremena uštedjeti, a koje smo ranije trošili na dugotrajno učenje i mukotrpno istraživanje! Koliku ćemo energiju uštedjeti, koju smo ranije trošili na mentalno naprezanje. Poštedjet ćemo se nutarnjeg izgaranja, strasti, razočaranja, padova i uspona. Riješit ćemo se konačno i nekih vrlina, kao što su marljivost, upornost, izdržljivost. Uživat ćemo u blagodati ogromne količine slobodnog vremena. Šest dana ćemo se odmarati, a sedmi raditi.
Uživati! Samo uživati! Sami sa sobom, u posjedovanom znanju, u slobodnom vremenu, u svijetu bez nepoznanica i ograničenja, u životu bez zapovijedi i zabrana, u bespuću slobode i osobnih prava. Što ćemo s tolikim slobodnim vremenom, to neće biti naš problem: rješavat će ga umjetna inteligencija; ona će izmišljati programe kojima će biti svrha da se dobro zabavimo i da nam ne bude dosadno. Već smo se na to pomalo i pripremili igrajući satima video igrice na svojim osobnim računalima, pa to ne bi trebao biti veći problem. U virtualnom svijetu već smo se također priviknuli na bezvremensku zonu, odnosno na vrijeme bez sata, na vječnost koju se ne doživljava.
Veselite li se novom dobu? Priželjkujete li sebe u novom sveznajućem čovjeku, u slobodi nalik oceanu bez obala?! Pitate li se i vi, hoće li doskora stvarno nestati i zadnji ponizni čovjek na ovom plavom i predivnom planetu koji zna da ništa ne zna? Ili će možda ipak, makar negdje u Amazoniji, preživjeti čovjek koji sretno živi s neznanjem i tajnom, čovjek koji se muči i griješi, sadi i čupa, gradi i ruši, pobjeđuje i gubi, raduje se kako kraju tako i početku; plaši se i jednoga i drugoga; bez drugih ne može plakati ni smijati se; ne može a da ne daje i pozajmljuje, prima i prihvaća. Lijepo mu je živjeti, jer zna da će i umrijeti. Nad smrću ne očajava jer vjeruje da mu se njome život samo mijenja, a ne oduzima.
Ne znam zašto se bojim savršenog čovjeka – čovjeka bez nedostatka, bez potrebe za drugim, bez odnosa? Zašto mi je lijepo primiti dar, biti voljen i voljeti, moći drugoga darovati, primiti i pružiti pomoć. Zašto mi se čini da sam savršen baš zato što ne mogu sve sâm i što su mi potrebni drugi, i različiti da bih bio to što jesam, potpun i sretan. Priznajem, meni je na ovome svijetu lijepo upravo zbog toga što smijem biti slab. No, možda se i ja budem priviknuo na „novo nebo i novu zemlju“, na nano-tehniku i umjetnu inteligenciju, ako u njima bude mjesta za milosrđe, za praštanje i ljubav, jer čini mi se da jedino bez ljubavi ne bih mogao. „Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će? Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje i djelomično prorokovanje“ (1Kor 13,8-9).
Nasreću, stvoreni smo za ljubav! „Ljubav nikad ne prestaje“ (1Kor 13,8). Blaženi koji vjeruju u „ljubav Božju u Kristu Isusu“ i ne boje se super znanosti i sofisticiranih tehničkih i tehnoloških proizvoda. Njihova je nada i sigurnost u Bogu (usp. 1Pt 1,21). Njih, kako je uvjeren Apostol naroda, od Ljubavi koja ih je stvorila i otkupila ništa ne može rastaviti: „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor“ (Rim 8,38-39), pa tako ni nano-tehnika ni umjetna inteligencija. Oni znaju da „novo nebo i nova zemlja“ „Sveti grad, novi Jeruzalem“, „silazi od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža“ (Otk 21,2), pa zato i žive s mladenačkim stilom i u svadbenom raspoloženju. Njihov je životni san susret i život s Ljubljenim, pa zato stalno i govore: „Dođi, Gospodine Isuse!“ (Otk 22,17.20).
prof. dr. sc. Anton Tamarut