Ne mogu si pomoći: jednostavno, Novu godinu ne doživljavam kao neki osobit dan, dan posebnog razloga za slavlje, kao dan novih odluka, novih početaka. Doživljavam ga kao način bilježenja proteka vremena, kao način bilježenja povijesti, svojevrsnog zajedničkog nazivnika u kojemu se – bude li nam srce živo – susrećemo. Ili – ne bude li – razilazimo.
Božić je moja temeljna životna odrednica. Vrijeme od jednog do drugog Božića mjerna jedinica moga shvaćanja vremena. Moga uključivanja u njega. Od rođenja do rođenja onoga koji sve čini novo. U svijetu i vremenu. U meni i svakome. I tako iz godine u godinu. I više od toga: iz dana u dan.
Božić me provjerava koliko sam živ. Jesam li. Provjerava ima li u meni dovoljno smionosti i bezazlenosti da mu se primaknem, da proniknem njegovo otajstvo. Da proniknem tajnu života. Jer kako se odnosim prema Božiću, tako se odnosim i prema životu. Kako se odnosim prema Djetetu čije rođenje u božićnoj noći slavimo, tako se odnosim i prema daru života. Božić – kao i život – izmiče površnosti. Zađem li u dubine Božića, otkrit ću tko sam. Tko mi je povjereno biti.
I moji mi rođendani o tome zbore. Kako protječu godine, desetljeća… kako je sve više dana za mnom, sve manje dana preda mnom, sve više se pitam koliko sam ih i kako darovao – i tako sačuvao. Sve više se pitam koliko sam ih ostavio po strani, koliko ih je palo na kamen umjesto na plodno tlo. Ne, ne odlučujem se pritom na sitničavost. To bi značilo dodatno okrasti već propušteno. Odlučujem se za hrabrije, ali i strpljivije i zahvalnije korake. Jer tako je dobro biti. Tako je dobro čitavim bićem prionuti uza život koji mi je darovan.
Osobiti su mi dani rođendani mojih najdražih i bitne godišnjice mog života. Pred svim tim neizrecivo dragim danima stojim malen. Svjestan sam da sam većma obdaren, nego što sam darivao. I uvijek se iznova pitam kako biti dostojan tih životnih darova, tih darova koji dišu i koje nije moguće svesti ni na najljepše riječi.
Rasuti kroz godinu ti mi dani – a u svakom je od njih toliko toga božićnoga – poput svjetionika pokazuju put. I ne kako da izbjegnem kojekakve životne hridi, nego kako da priđem bliže, kako da svoje srce ne zadržim za sebe, nego da ga podarim onima zbog kojih kuca u mojim grudima. Jer zbog njih postoji.
Razumljivo, sve ove misli mogu se rojiti i uz Novu godinu, ali osjećam da snažnije prianjaju uz Božiće, uz rođendane i godišnjice mog života i po njima, poput dobrostivog vjetra, neposredno ispunjaju jedra moje duše. Iz njih se jednostavnije šire u sve moje dane. U sve moje odnose. U sve što bi moje srce i trebalo i htjelo biti.
Stjepan Lice
