„Ne prosuđuj ni o kojem čovjeku dok nisi barem jednu milju hodao u njegovim cipelama.“ – stara je indijanska mudrost. Neupitno je mudrost, no da je zasigurno izvorno upravo indijanska, nisam posve siguran. Naime, susreo sam se s različitim inačicama te mudrosti i one su pritom bile pripisane drugim izvorima.
Prvi puta sam se sa srodnom misli susreo u knjizi „Ubiti pticu rugalicu“ spisateljice Harper Lee (knjizi koja je za mene i moj život jedna od najvažnijih knjiga) prije više od pedeset godina. Atticus Finch, odvjetnik, svojoj kćeri Scout, pri početku knjige, kaže: „Ne možeš nekoga shvatiti sve dok ne razmisliš o stvarima s njegova stajališta, sve dok se ne uvučeš u njegovu kožu i ne hodaš u njoj.“
Kroz knjigu Scout, sa svog dječjeg motrišta, hodajući katkada u svojim cipelama, nerijetko i bosa, upoznaje svijet odraslih u kojemu živi, s jedne strane svijet lijep, pa i zadivljujući, a s druge strane, neshvatljiv, zapanjujući, pa i zastrašujući. Potkraj knjige Scout zaključuje: „Atticus je imao pravo. Jednom je rekao da nikoga ne poznaješ dok mu se ne uvučeš u kožu i hodaš u njoj. Meni je bilo dovoljno stajati na Booovu trijemu.“
Boo – pravim imenom Atrhur Radley – je Scoutin susjed, čovjek ranjen u duši, kojega se Scout, njezin brat Jam i njezin prijatelj Dill plaše, ali ga unatoč tome imaju potrebu uznemirivati, dok im on na različite načine iskazuje svoju pažnju te naposlijetku Scout i njezinom bratu spašava život.
Scout mi dolazi u misli dok promatram našeg dvoipogodišnjeg unuka koji, kad god dođe u priliku, obuva bakine ili didine (to sam ja) papuče pa uz mangupski osmijeh, koliko uzmogne, trčkara po stanu. Ni to mu nije dovoljno, pa, kad ih se domogne, obuva moje cipele (točnije: stavlja svoje nožice u njih). Nije potrebno posebno napomenuti (ali ipak!), moje su cipele broj 46 i poprilično teške za njegove malešne nogice. Kad je u njima u prilici prolaziti stanom, po njegovom se vladanju stječe dojam kao da je ostvario glavni zgoditak.
Što mu bakine i moje papuče (i moje cipele) govore? Što zaključuje o nama? Ne znam, ali znam da nam se raduje, kao što se i mi njemu radujemo.
Tuđe cipele mogu biti pogoleme, ali, naravno, i premale i preuske i kojekakve. Kako u njima hodati? I što se sve može otkriti hodajući u njima? Možda ponajprije: poštuj svoje korake i svoj hod. Poštuj korake drugih, njihov hod. Barem: imaj razumijevanja za njih. Ne podcjenjuj ih ni ne osuđuj olako. I, jednako tako, nemoj im zavidjeti. Nemoj se stidjeti svojih koraka, premda su nesavršeni. Jedva da i ima drukčijih. Stidi ih se ako su nedostojni tvoje ili ičije ljudskosti. Ali se nemoj zaustaviti na stidu. Potrudi se oko njihove plemenitosti: i oko njihove skromnosti i oko radosti koja iz njih izvire.
Jednom ćeš možda saznati: mnogima se dogodi da im u nekom trenutku više nijedne cipele nisu udobne. Mislim na njihove vlastite. Svake im otežavaju hod, nanose bol. Ali upamti jedno: bolje je da tebi tvoje cipele nanose bol, nego da ju ti svojim hodom ikome nanosiš.
Da, papuče u tom slučaju mogu biti dobro rješenje. Zbog toga, kada vidiš nekoga da u papučama prolazi ulicom, nemoj se nasmijati. Lako moguće da za to ima itekako dobrog razloga.
I da zaključim: zahvalan sam svome unuku što me uči mome hodu. On o njemu zasigurno zna nešto što ja ni ne slutim.
Stjepan Lice
Photo by Jürgen Scheeff on Unsplash
