Kada je bila rođena, život joj je rekao: Hvala.
Kada je bila djevojčica, jutra u kojima se budila, sunce koje ju je obasjavalo, govorili su joj: Hvala.
Kada je bila djevojka, radost, misli koje su je ispunjavale, rekle su joj: Hvala.
Kada je rekla: Da, svemir koji je u tom trenutku prepoznao svrhu svoga postojanja, čuvao je u svojoj tišini: Hvala.
Kada je rodila svoga sina, došli su neki nepoznati ljudi i rekli joj: Hvala.
Kada je koračala uz svoga sina, putovi kojima je prolazila, ljudi koje je susretala, govorili su joj: Hvala.
Kada je stajala uz njega, na križ pribijenog, Bog ju je blagoslivljao, a ljudi, koji su nedugo vikali: Raspni ga, raspni, osjećali su u svojim srcima: Hvala.
Kada je umrla, vječnost joj je rekla: Hvala.
Kada je bila na nebo uznesena, sin joj je rekao: Kao što nitko od ljudi ne može uzvratiti majci, tako ti ni ja nikada ne mogu uzvratiti za sve dobro koje si mi dala.
Ona je rekla: Sine – Hvala.
Stjepan Lice
Photo by Pixbay
