Poštovani čitatelji Mreža Riječi danas nastavljamo s trećim dijelom promišljanja o odnosu logoterapije i roditeljstva dr. sc. Jadranke Ažić. Prethodne tekstove naše autorice možete pronaći OVDJE
Različitost svake osobe traži umijeće i vještine u pristupu
Znamo da smo kao osobe različiti i jedinstveni. Roditelj koji ima više djece to jasno može uočiti. Svako je dijete unikat, jedan cijeli svemir sam za sebe. Često sam čula od roditelja primjerice „ne razumijem, pa svih jednako odgajam a opet svi su tako različiti“ to se naročito odnosi na dijete koje možda nije postiglo određeni uspjeh u životu prema očekivanjima roditelja. Upravo u toj različitosti koju uočavamo prije svega kod vlastite djece očituje se jedinstvenost osobe o kojoj toliko govori i naš autor dr. sc. Viktor Frankl. Sukladno tome od roditelja se traži pravo umijeće i velika vještina prepoznavanja specifičnih potreba u pristupu svakom djetetu. Naravno ovo se može i mora primijeniti i šire u radu sa drugom djecom ili odraslim osobama koje nam se obrate za pomoć i pratnju u pronalaženju kvalitetnijih rješenja i boljih puteva pri traženju smislenijeg i ispunjenijeg života.
Postoji li „recept“ za dobar odgoj?
Primjer roditeljstva jasno pokazuje da za odgoj nije dovoljna samo tolerancija različitosti druge osobe/djeteta, za dobar odgoj potrebno je puno više od toga. Odgoj temeljen na dobrim odnosima, ljubavi i privrženosti uključuje i empatiju, strpljivost, spremnost slušati drugoga i uživjeti se u njegovu situaciju. Svaki roditelj želio bi da mu je dijete zadovoljno, sretno i uspješno te da postane zrela i odgovorna osoba. Kao roditelji ujedno i odgojitelji željeli bi da naša djeca imaju samopouzdanje i vjeru u sebe, kao i ljude i svijet oko sebe. Da doživljavaju svijet i ljude ne kao prijetnju nego kao prijateljsko okruženje u kojem se mogu osjećati sigurno i samopouzdano. Upravo je to garancija da će dijete biti manje sklono razviti problematično ponašanje ali i mentalne zdravstvene probleme u svom kasnijem životu kao primjerice depresiju, anksioznost, agresiju itd. Postoji li neki recept za to? Ne, nema jedinstvenoga recepta, jer kako smo više puta istaknuli, svaka je osoba jedinstvena i neponovljiva pa tako i svako dijete, što će zahtijevati od roditelja angažman i trud kao i potpuno subjektivan i jedinstven pristup u svemu pa tako i u odgoju. Ipak, možda bismo mogli izdvojiti nekoliko važnijih stvari koje bi bilo potrebno odgojem razviti kod djeteta.
Što bi bilo dobro i potrebno odgojem razviti kod djeteta?
Emocionalna povezanost – Od velike je važnosti izgraditi emocionalnu povezanost između roditelja i djece. Najvažnije je pružiti dovoljno ljubavi, pažnje, podrške kako bi se djeca osjećala sigurno, prihvaćeno, voljeno. Sve to postavlja temelje za pozitivno doživljavanja ljudi i svijeta oko sebe. Na taj način postižemo da okolina za djecu nije prijetnja i ne predstavlja izvor nesigurnosti nego izvor pozitivnih izazova gdje se mogu osjećati sigurno i dobrodošlo.
Razvoj samopoštovanja – Od gotovo najvećeg značaja je rad na tome da se razvije samopoštovanje kod djeteta. To je vrlo važna karika u emocionalnom i mentalnom zdravlju za cijeli život. Iz mnogih primjera i iskustava upravo oni odrasli koji dolaze po pomoć u duhovno psihološka savjetovališta, najčešće imaju vrlo niski stupanj samopoštovanja a ponekad i nikakav. Iz vlastitih iskustava kao roditelja te logoterapeuta i duhovnog terapeuta mogu reći da se vrlo uspješno može raditi na razvoju samopoštovanja i samopouzdanja. Kad se radi o odnosu roditelj – dijete na što ovdje stavljamo naglasak, važno je pratiti djetetovo ponašanje. Od velike je važnosti da roditelj često dijete hvali, potiče, bodri te time izgrađuje onaj divan osjećaj „nisi sam/sama, uvijek sam ovdje za tebe“ ili „uvijek možeš računatu na mene“. Bilo bi korisno i dragocjeno pohvaliti i nagraditi dijete za svako dobro ponašanje i dobro učinjenu stvar, ili izvršenje nekog zadatka. Kada neki rezultati izostanu a dijete se trudilo svakako i tada treba pohvaliti njegov uloženi trud. Pokazalo se da ovaj način daje izvrsne rezultate kod većine djece ali i odraslih ljudi koji imaju isti problem vezano za nisko samopoštovanje. Dakle, treba gledati u ono dobro i uspješno učinjeno a manje u ono lošije. Iz iskustva mogu reći da ovdje vrijedi onaj princip da se tama ili mrak može ukloniti tako da upalimo svjetlo, da se loše može popraviti isticanjem dobroga, da se unoseći ljubav i empatiju može prevladati različitost, problemi, negativnosti itd.
Pomoći djetetu u postizanju onoga što voli i želi – Trebalo bi istaknuti da roditelji imaju važnu ulogu u tome da uvijek pomognu djetetu u postizanju uspjeha u nečemu što dijete posebno voli i želi, jer tako pomažu da se dijete osjeća zadovoljno i također time se pojačava djetetovo samopoštovanje.
Pokazati uvažavanje i poštovanje – Također bi trebalo često i vrlo jasno pokazivati djetetu da je važno, da se njegovo mišljenje cijeni, da je osoba čiji su nam osjećaji, doživljaji, razmišljanja važni.
Jačati volju, upornost, odgovornost – Jasno nam je da ne možemo izbjeći neuspjehe i tu je uloga roditelja da naučit dijete kako se uspješno nositi sa neuspjesima i ohrabriti ga da ne odustaje nego da proba iznova učiniti to u čemu nije odmah uspio. Drugim riječima treba jačati volju kod djeteta, upornost, razvijati osobinu da ne odustaje i da uvijek nastoji dovršiti započeto čime se također razvija odgovornost za svoje postupke. To vrijedi također i za odrasle koji imaju slične probleme sa slikom o sebi i svojem djelovanju.
Prepoznavati i izraziti svoje emocije – Idući važan zadatak roditelja bio bi da nauče dijete prepoznavati svoje emocije kao što su sreća, tuga, bijes, strah itd., te da znaju izraziti svoje emocije. Od roditelja se očekuje da emocije djeteta prihvate bez prosuđivanja i osuđivanja jer je to jedini način da se osoba osjeća prihvaćeno i voljeno i razvija u njemu osjećaj da ga se razumije. Također mislim da je vrlo važno u današnja zahtjevna i često stresna vremena prepuna obveza i raznih zadataka, naučiti svoje dijete što ranije nekim jednostavnim tehnikama opuštanja koje uključuju primjerice pravilno duboko disanje, lagano vježbanje, aktivnosti u prirodi i slično. Kad je dijete uznemireno to bi mu moglo biti od velike pomoći kao što je to i nama odraslima.
Razvijati empatiju – Empatija je svakako važna osobina zrele, cjelovite osobe. Stoga slijedi da bi još jedan važan zadatak roditelja bio razvijati empatiju kod djeteta. Empatija pomaže u razvijanju moralnih vrijednosti i suosjećanja s drugima. Roditelji to mogu učiniti na primjer i tako da uče kako prepoznati osjećaje drugih ljudi, tako da razgovaraju s djetetom o tome da drugi ljudi mogu imati različite poglede na stvari te da je dobro sve to razumjeti i prihvatiti.
Socijalne vještine – I opet je najvažnije sve ovo pokazati vlastitim primjerom jer djeca uče od svojih roditelja. Treba ih učiti pomagati drugima u zajednici, razredu, školi, susjedstvu, obitelji itd. Ovdje dolazimo i do učenja socijalnih vještina kod djeteta. Treba ga uključiti u razgovore, u različite aktivnosti i kontakte, te suradnju sa drugim osobama. Tako će biti sposobnija razvijati prijateljstva, surađivati te uspješnije rješavati moguće konflikte na pozitivan način.
Odnos s Transcendencijom – Ne manje važno u odgoju djece je naučiti ih njihovom odnosu s Bogom jer vjera pruža osjećaj smisla u životu i pruža motivaciju za postizanje ciljeva, pomaže u formiranju moralnih vrijednosti, i sl. Ovdje je naročito važan osobni primjer koji pružamo djetetu. Frankl je često govorio da je čovjek „ozvučen od Transcendencije“, da ne može postojati bez Boga čiji glas čuje u svojoj savjesti, pri tome su djeca neobično sposobna uspostaviti kontakt sa tom čudesnom stvarnošću. Na nama je da ih podržimo u tome te da održimo i razvijamo to svijetlo u njima. I to je također jedna od važnih zadaća odgoja naše djece.
dr. sc. Jadranka Ažić, logoterapeut
