Poštovani čitatelji Mreža Riječi danas nastavljamo s četvrtim dijelom promišljanja o odnosu logoterapije i roditeljstva dr. sc. Jadranke Ažić. Prethodne tekstove naše autorice možete pronaći OVDJE
Roditelji kao model dobrih odnosa u obitelji – Također je važno kakav je odnos roditelja. Jer ukoliko među roditeljima vlada dobar odnos sve se može i spontano naučiti promatrajući svoje roditelje i slijedeći njihove primjere. Roditelji bi trebali pružati djetetu model dobrog odnosa koji daje sigurnost, te pozitivno djeluje u svim aspektima na razvoj djeteta i na njegovo mentalno zdravlje.
Ranije sam spomenula da roditelji trebaju raditi na sebi, prvo trebaju oni biti zreli, odgovorni i primjeri cjelovitih osobnosti ili bar truditi se da takvi budu kao osobe a onda neće biti većih poteškoća da odgajaju svoju djecu u dobrom pravcu.
Što kada dijete ne sluša roditelje?
Unatoč svom uloženom trudu znamo iz vlastitih iskustava da su česte situacije kada se dijete ne ponaša primjereno, ne sluša roditelje, pokazuje određenu pobunu i jednostavno ne želi čuti šta roditelj traži od njega.
Šta učiniti u takvoj situaciji?
Model kazne – Najčešća praksa je kazna. No, dali je to baš i najbolji način u odgoju djeteta. Kazna je kratkotrajna i ona je namijenjena brzom zaustavljanju nekog neželjenog ponašanja. Određena kazna može imati brzi efekt i može dovesti do promjene u ponašanju ili do poslušnosti. Kazne kontroliraju djecu privremeno, brze su i efikasne, ali na kratke staze. Znači dugoročno gledano može se desiti da kazne stvaraju još veće probleme. Zato mislim da bi trebalo odustati od ovog modela odgoja ili ga primjenjivati što manje i rjeđe.
Model posljedice – Bolje je primijeniti tzv. strategiju „posljedice“. Ova metoda odgoja uključuje da dijete treba nadoknaditi prouzročenu štetu, treba popraviti sve što je oštetilo.
Šteta može biti materijalna ali i emocionalna kada treba moralno nadoknaditi štetu. Treba puno razgovarati sa djetetom o tome kako se može nadoknaditi nastala emocionalna šteta. Primjerice dijete je svojim ponašanjem povrijedilo neku drugu osobu. Treba u razgovoru pokazati i objasniti djetetu kako se ta druga osoba osjeća te što bi dijete moglo učiniti da to ispravi.
Uzrok-posljedica – Na taj način kao roditelji pomažemo djeci da nauče misliti o svojim postupcima, te o posljedicama koje njihovo ponašanje može prouzročiti. Znači učimo ih da njihovo ponašanja predstavlja uzrok koji dovodi do određene posljedice, pozitivne ali i negativne. To je također jedna od metoda ili vrsta postavljanja granica u djetetovom ponašanju.
Što kada dijete nema primjer dobrog roditeljskog odnosa – U slučaju da se ne može pružiti djetetu zadovoljavajući model kao što je dobar roditeljski odnos u obitelji ili dijete čak doživi traumu u svom djetinjstvu tada bi svakako bilo dobro i poželjno da mu se pruži velika sigurnost i podrška prvenstveno pružajući djetetu čvrstu strukturu i rutinu u danu.
Također ako je nužno treba potražiti pomoć stručnjaka za dijete ali i za roditelja, kako bi roditelji bili dobra podrška, oslonac i putokaz na putu odgoja i odrastanja svoga djeteta. Drugim riječima opet moram ponoviti, nikad nije dovoljno isticati važnost potrebe rada na sebi općenito, a posebno ako smo roditelji, da bismo uopće bili u stanju odgovoriti svim izazovima koje pred nas postavlja najvažnija uloga u životu a to je upravo roditeljstvo.
Roditeljstvo kao zvanje – Zapravo, može se reći da biti roditelj predstavlja zvanje i poslanje. To je zadaća koju smo dobili i koju trebamo izvršiti na najbolji način. Pri tome uvijek trebamo imati na umu da je osoba trodimenzionalno biće pri čemu je duhovna dimenzija, duhovna bit ono najvažnije što čovjeka čini osobom kako je neprestano isticao i sam dr. Viktor Frankl u svojim tezama na kojima je onda utemeljio egzistencijalnu analizu i logoterapiju.
Tako i dijete ima svoju duhovnu bit po kojoj je jedinstveno i neponovljivo što treba njegovati a odgoj bi trebao biti takav proces koji bi pomogao u tome. Ovdje bih parafrazirala misao V. Frankla da u čovjeku uvijek trebamo gledati mnogo više od onoga što on uistinu jest, i na taj način otvaraju se mogućnosti da čovjek maksimalno razvije svoje potencijale.
Sukladno rečenom upravo je uloga roditelja pomoći djetetu da otkrije a potom razvije svoje talente i potencijale koje ima u sebi do punog ostvarenja i samoostvarenja. Djeca su sposobna za zahvalnost, radost, odgovornost i za učenje, a ono možda i najljepše je to da su djeca otvorena za Transcendentnu stvarnost.
Dr. sc. Jadranka Ažić, logoterapeut
