Iz životopisa Ivana Merza najvažniji je podatak onaj koji smo dobili poslije njegove smrti. To je pomalo čudno jer kada čovjek hoće saznati nešto o nekoj povijesnoj veličini većinom traži unutar zadanih okvira, nadnevak rođenja i smrti. Merz je iznimka u odnosu na većinu smrtnika jer važnost njegova životopisa dobiva smisao iz tog postumnog podatka – Ivan Pavao II. ga je 2003. godine na Petrićevcu u Banjoj Luci proglasio blaženim.
Danas imamo stručnjake koji Merza poznaju besprijekorno, dosad je puno toga objavljeno, pa se postavlja pitanje treba li uopće pisati nešto dodatno ili Merza jednostavno treba čitati i nasljedovati? Ovo drugo je sigurno put kojim valja ići ne samo kada je svetac Merz tema, nego i kada je riječ o bilo kojem drugom. Smijemo, naravno, i pisati, ali onda bi valjalo razmišljati, budući da ogromno blago o Merzu već imamo, što nama danas Merz govori: Je li on bio tek za svoje vrijeme ili i nama danas govori nešto?
Taj jedan, ali ne jedini od putova k Merzu je važan jer smo se kao ljudi skloni pogubiti u nevažnim zanimljivostima i prijeći preko onoga bitnog, a ovo pitanje nas vraća na tračnice. Kad se to bitno izgubi iz vida, onda zanimljivosti koje upotpunjuju očaravajuću sliku postanu nekorisni podaci koji odvlače pozornost. U Merzovu primjeru ono bitno nije, premda bi to možda danas bilo lakše, to što je Merz bio moralna i intelektualna veličina svog vremena. Čovjek načela i discipline. Sve to, i puno više od toga, i dalje bi Merza zadržalo na policama arhiva, u povijesnoj crtici, u poznatim povijesnim ličnostima itd. Važnije od svega što je dosegljivo ljudskim naporima je to što je Merz težio onome i tražio ono što je Kristovo. To da je Merzu Isus Krist bio središte svemira i temelj njegove egzistencije. Dakle, odgovor na pitanje što nam Merz govori – ali i svaki drugi svetac – jest: Isus Krist najprije i prije svega. Kada to utvrdimo, onda sve zanimljivosti iz Merzova života postaju korisne i važne. U njima se tada očituje posebnost načina kako je Isus Krist očitovao sebe u nevjerojatnoj životnoj priči koja kreće od Banje Luke preko Beča i Pariza do Zagreba.
Danas živimo, kulturološki gledao, u dobu krize vjere, a navještaj mladima, područje u kojemu je Merz bio izuzetan, je u ćorsokaku; tehnički gledano, ponajviše zbog razlike u stanju svijesti starih i novih naraštaja uzrokovane tehnologijom. Kako mladom čovjeku približiti Merza, u osnovi je pitanje kako danas govoriti o Isusu Kristu.
Svatko tko se susreće na tom polju s ravnodušnošću sugovornika mora biti svjestan jednoga i to si posvješćivati: To je moguće, najprije zato jer je Bog protagonist cijele priče, ali i zato što je On najdublja egzistencijalna potreba i gradbena sastavnica čovjekova postojanja.
Tko je krenuo na put navještaja mladima, mora ponizno pristupiti pologu koji prenosi i s punim poštovanjem, u neraskidivoj suradnji razuma i vjere. Riječ je o najvažnijoj poruci, o otajstvu, o osobi. U središtu mora biti prijateljski odnos, a dovoljno je reći da sam Isus svoje naziva prijateljima. O Prijatelju govoriti budućim prijateljima. To je moguće ako je posvjedočitelj autentičan, ima poseban odnos s Isusom Kristom, susreće ga u otajstvima i ima želju zauvijek s Njim biti u vječnosti. Taj obrazac imamo u Ivanu Merzu.
Merz nije bio roditelj, ali njegov primjer ima posebnu poruku svim roditeljima. Ta poruka tiče se pitanja kako je u svoje vrijeme bio moguć Ivan Merz? Je li netko poput Ivana Merza danas moguć? To da je Merz bio duhovni div nije tek tako razumljivo. Iako Merzov duhovni put nije u prvom redu samo plod obiteljskog odgoja, ne treba zanemariti ni obitelj, a ni okolinu ni zajednicu u kojoj je stasao. Nema sumnje da su odigrali važnu ulogu uz onu otajstvenu koju je Merz bio hrabar prihvatiti. Našem današnjem mentalitetu ‘dostave na kućni prag’ teško je shvatiti da sveci ipak ne stasaju na ‘trodnevnoj edukaciji za svece’. Zdrave i dobre biljke niču na dobrom humusu. Podlogu na kojoj će rasti njihova djeca roditelji danas ne bi smjeli olako prepustiti nekome drugome (neprovjerenim obrazovnim modelima, ekranima, raznim pametnim uređajima), nego sa sviješću i odgovornošću stvarati plodno tlo za nicanje nekog novog Merza među nama.
Stjepan Štivić
