Rijetko razmišljamo o tome što zapravo znači čitati. Čini se da koliko ima čitatelja, toliko ima i različitih čitanja. Na tom tragu netko bi mogao upitati: Kakve veze ima čitanje tekstova Ivana Merza s temom korupcije? Možemo li uopće na tako naizgled banalan način pristupati svecima ili duhovnosti? Nije li kršćanska duhovnost nešto što bi ipak trebalo barem malo izvući iz svakodnevice? Nije!
Možda to zvuči otrcano, međutim, zbilja u kojoj živimo ne podliježe takvim razgraničenjima. Za kršćanina ne bi smio postojati jedan obrazac ponašanja (moral) u svakodnevici, a drugi za posebne prilike i mjesta. Sve je međusobno isprepleteno. I sam je Bog ušao u stvarnost upravo takvu kakva jest. Stoga čitanje Ivana Merza, čovjeka nadahnuta Kristom, ako nema veze sa stvarnošću, može postati tek uzaludno trošenje vremena.
Kada pogledamo poznate domaće i strane portale, o korupciji se neprestano piše i govori, pa se čini – opravdano ili ne – da živimo u vremenu svojevrsne hiperkorupcije. Nama današnjima izgleda kao da ovako nikada nije bilo, a što ne znači da je to zaista tako. S druge strane, unatoč svim reakcijama koje taj fenomen budi u društvu i pojedincu, ostaje slutnja da se kod korupcije ne radi samo o pravnoj ili ekonomskoj dimenziji, nego o nečemu puno dubljem, što se u konačnici tiče duha.
Ivan Merz 1928. u tekstu “Kršćanski društveni poredak” piše: „Pogledajmo oko sebe. Mnogo ljudi ne misli više na Boga, Tvorca ovoga svijeta. Život mnogih ljudi protivi se zakonima Boga i Crkve. Obitelji propadaju radi nećudorednosti, novinstvo je zlo, kazališta su širitelji pokvarenosti, državnici u mnogočemu loše upravljaju. Ni škole, ni moda, ni znanost, ni umjetnost, ni izlozi ni gospodarstvo nije velikim dijelom u skladu sa Božjim zakonima…“
Merz je duboko svjestan koliko je važno da su sve društvene strukture ispravne te će u istom tekstu reći da je „društvo čovjeka veliko dobročinstvo što mu ga je dao Bog. Jedan čovjek ovisan je o drugom; jedan stalež ovisan je o drugom staležu. Stoga nam je dužnost živjeti u slozi i ljubavi.“
Ivan Merz nije razvijao sustavnu teoriju korupcije, ali njegova razmišljanja o moralnoj pokvarenosti i vjerskoj krizi pogađaju u samu srž problema. U tom bismo duhu korupciju mogli definirati kao odvajanje od ćudoređa, istine i Boga — odvajanje koje razara samu bit društvenosti, a to je uzajamno pomaganje, opće dobro te cjelovito usavršavanje pojedinca i zajednice. Napuštanje tih načela ujedno znači i napuštanje ideje života u slozi i ljubavi s drugima.
Korupcija, premda se na prvi pogled može činiti kao korist za konkretnog pojedinca ili skupinu, u svojoj je biti izraz nebrige za budućnost bližnjega i zajednice. Ona predstavlja svojevrsno uprizorenje antipersonalizma. To je egoizam koji vlastitu volju ili partikularne interese postavlja kao temeljni kriterij djelovanja prema drugima, namećući vlastitu korist ispred drugoga čovjeka kao osobe s dostojanstvom, kao i ispred zajednice.
Takav stav nije samo pogrešan, nego i duboko antihuman, jer proturječi temeljnoj odrednici čovjeka kao bića pozvanog preuzeti odgovornost za posljedice svojih čina. Teško je pronaći područje ljudskosti koje korupcija ne potkopava. U konačnici, razlog rasapa koji proizvodi korupcija, prema Merzu, leži u duhovno-teološkoj dimenziji korupcije: čovjek samoga sebe postavlja na mjesto božanstva, dok za pravoga Boga više ne pokazuje zanimanje.
Dvije su stvari koje možemo istaknuti na Merzovu tragu kao mogući put prosvjeda protiv korupcije. Kršćanin je pozvan na borbu, ali takvu koja mora biti istinita i bez osobne mržnje. Merz traži da se protivnik pobija životom, dobrim djelima i istinom, a ne mržnjom (Orao i protivnici). Dakle, korupciju nipošto ne bismo smjeli tolerirati ako smo doista kršćani (Katolički omladinac i politika). Postoji i drugi vidik koji kaže: „Kada javna vlast ne štiti ćudoređe, građani su često dužni zaštititi sebe i svoju djecu od duševne kuge i sami sebe braniti.“ (Apostolat naše belgijske braće).
Stjepan Štivić
