Nikola Šop
Isus čita novine
Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu vidjet ću, pun tuge
tvoj sveti lik nad novine nagnut.
I nezapažen ću kraj tebe sjesti,
gledajući mračenje na tvom licu čistom.
Dok pogledom šećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđen prevrćeš list za listom.
Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom sav stidom obuzet?
I da li bih imao dosta snage u svom glasu
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.
Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mom zasjala.
O pusti, rekao bih ti jedva stasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.
Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš u svome bolu.
Moleći pred pragom da tvoj gnjev umiri
mirisni blagi kruh na stolu.
„Ne može gladan gladna ‘ranit’!“ Bila je to uzrečica gotovo svih starijih ljudi, osobito u teškim poratnim vremenima kad su očevi izginuli, a njihove udovice „posute djecom“ ostale bez ikakve zaštite. U takvim su okolnostima nerijetko izginuli i očevi i sinovi, svi muškarci koji su mogli nositi oružje. Mudri Horacije[1], najslavniji rimski pjesnik, kaže: „Ratovi su mrski majkama.“ Posljedica svakoga rata značila razrušene domove, nezaštićene majke i djecu… Stoga su žene i odraslija djeca, ona od šest godina nadalje, počeli raditi na teškim poslovima: obrađivanju zemlje da se obitelj održi na životu. Manja su djeca uvijek bila uz babu, najčešće uz očevu majku.
Kad bi koje dijete upitalo o značenju te poslovice Ne može gladan gladna hraniti!, nerijetko bi slijedila pouka koja je glasila: „Dite moje, nigdi nema somuna[2] obišena!“ Umjesto da odgovori djetetu na pitanje, baba bi, športskim rječnikom rečeno „podigla ljestvicu“ pa su se djeca domišljala, i nerijetko „pogodila“ značenje: koliko se radosti i priznanja dalo tome činu! Ne zna se tko je ponosniji baba ili djeca! Uopće, baba je najbolja učiteljica jer, kad bi ju unučad upitala da im objasni značenje, ona bi uvijek dodala još jednu poučljivu izreku koju unučad rijetko može razumjeti otprve. Ako bi se djeca zbog toga pobunila ili ožalostila, baba bi ih tješila da će znati „…kad narestu, kad budu veliki“. Babe su iskusile život, znale su da je najvažnije podići potomstvo koje će „znati misliti i raditi“, ali nadasve potomstvo koje će „znati Boga moliti i nedjeljom na misu dolaziti, da im Bog da svako dobro.“ Tako su svojom pedagogijom (bez ikakva studija) postigle što su htjele: da djeca razmišljaju i da postanu uistinu domišljata. Ne će pustiti da djeca ostanu bez točna odgovora, reći će im one sâme, kad unučići počnu shvaćati.
Nikola Šop izniman je hrvatski pjesnik, rođen na početku 20. st. u Jajcu[3] – nekoć ključnom kraljevskom gradu srednjovjekovne Bosne – ostavši bez oca već na početku prvoga razreda pučke škole. Dvije godine potom umire i njegova majka Marija, pokosila ju je španjolska groznica kad je Nikola bio u ranim gimnazijskim danima Banjoj Luci. Usprkos tolikoj žalosti i tuzi, Šop je bio izvrstan učenik, završio je petogodišnju gimnaziju, zavolio je latinski jezik pa se sâm uzdržavao dajući kolegama poduku ili instrukcije iz tog jezika. Otada se Šop brine sâm o sebi, izvrstan je učenik, i piše pjesme. Tri godine nakon mature objavljuje prvu knjigu pjesama, u međuvremenu upisavši dva studija: Komparativnu književnost i Latinski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu (ondje je imao rođake), a svoje tekstove šalje u časopis Vienac[4]. Zaista nemam naviku iznositi pjesničke biografije (iako pjesnika – htio, ne htio – biografija i te kako obilježuje), no Šopova mi se čini iznimnom: sirotan bez oca od rane mladosti ostaje dosljedan roditeljskom odgoju, k tome izvrstan pjesnik i ostaje u svojoj naravnoj poniznosti (sve do smrti). Šop je ponajvećma poznat po pjesničkoj zbirci Isus i moja sjena (1934.), no njegova tiha a snažna vjera (smijemo pretpostaviti) zacijelo ga je nukala na zbirku pjesama o tisućljetnoj obljetnici Isusova raspeća.
Druga Šopova zbirka Od ranih do kasnih pijetlova izašla je nakon pet godina (1939.) Vjerujem da će već prvi stih Šopove pjesme pokazati pjesnikovu blagost, milinu i njegovu neskrivenu ljubav prema Isusu te vrlo nježan i obziran odnos. To je svojstvo siročadi, i onda kad su iznimno uspješni u svom poslu – oni su najčešće susretljivi i blagi. Zacijelo, i Šop je živio skromno i samozatajno. Pjesnik pristupa Isusu kao stari prijatelj, misli na svoga prijatelja, ne čudi se što ga nalazi ga u svojem domu i za svojim stolom. Čitatelju pjesme jasno je da ni Isusov prijatelj nema kruha u svojem domu, stoga rado odlazi po kruh koji će ponuditi najdražem prijatelju, smjesta ga počinje tješiti. Njih se dvojica dobro poznaju, očito je da su obojica siromašni. Ako bi tko među čitateljima pomislio da riječ „hljeb“ nije hrvatska riječ, pogriješio bi jer ta staroslavenska riječ doslovno znači „kruh“ ili riječ od milja: „krušac“, dok se umanjenicu „kruščić“ rijetko čuje, no obradovala sam se vidjevši da na jednoj splitskoj pekarnici stoji natpis: „Kruščić“.
Prvi stih ove pjesme pokazuje Šopov odnos prema Isusu – posvemašnje pouzdanje u Isusa i njegovu blizinu. Bliskost s Isusom najveći je dar u životu. Prva dva retka ove pjesme mogla bi se smatrati i oksimoronom5 ,tj. kao da pjesnik želi nasmiješiti Isusa kruhom iz pekarnice, s obzirom na Isusova čudesna umnažanja kruha, k tom je Isus sâm o sebi rekao da je on „kruh koji je s neba sišao“ (Iv 5, 51), i sablaznio svoje sunarodnjake.
Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu vidjet ću, pun tuge
tvoj sveti lik nad novine nagnut.
Šop zna da Isusova domovina oskudijeva izvorima pitke vode. No, pjesnik se ipak nada da bi se njegov Gost mogao nasmiješiti zbog „domaćinova neznanja“, a još više zbog novina pred njim jer novine vrlo često pišu o zločinima i sablaznima, a gotovo nikad o čemu dobru ili duhovno vrijednu. Sama po sebi kiša dolazi odozgor, s nebesa, veliki je to Božji dar jer bez kiše nema plodna tla, bez kiše nema ni hrane za sve što je živo: od bilja i kukaca sve do sisavaca, kao što kaže Izaija: „Rosite nebesa odozgor, i oblaci daždite Pravednika. (Iz 45, 8). U korijenu riječi „kiša“ stoji riječ „kīīis“, ono što je „kiselo“, tj. kvas ili kvasac. I sami znamo kako uz prijatelja i šutnja postaje ugodna, no ovdje ni prijatelj ne može pomoći šutnjom. Stoga se pjesnik povlači da ne gleda Isusovu bol koju povećava svaka rečenica u novinama.
Pravi prijatelji imaju mnogo zajedničkoga, ne samo svjetonazorski nego i duhovno. Duhovnost je jača od svjetonazora jer je sam svjetonazor višestruko promjenjiv. Novine žive od senzacija, to jest od sveg onoga što će čitati pojedine skupine primjerice: najnovije vijesti, političke skandale i ubojstava, objede i laži te sve do izmišljotina. Mnogi urednici od novina nerijetko i sami stvaraju posebnim najavama i naslovima te pomno odabranim poretkom reda riječi, najčešće kad je riječ o zlu… Istinsko prijateljstvo najjača je zaštita istomišljenicima, pa i onda kad naiđu različite poteškoće, jer „…prijatelj u nevolji i bratom postaje.“ (Mudr 17, 17).
I nezapažen ću kraj tebe sjesti,
gledajući mračenje na tvom licu čistom.
Dok pogledom šećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđen prevrćeš list za listom.
U vremenu „superstar“-ova ili „nadzvijezda“ više se ne traže autogrami, sve češće se traže tračevi i objede, katkad se izmišljaju ili ih neodgovorni urednici stvaraju kako bi se poslale na naslovnice tabloida, dok autogram i fotografija postaje ili „ikona“ ili „ulov“. Bitno je da se može unovčiti ili pokazati „na fejsu“ ili „tik-toku“ ili čemu takvu. Istinske bliskosti među prijateljima, hvala Bogu, još uvijek ima, a na sreću takva se bliskost teško može oponašati jer je pojam „izdaja“, drugo ime za povrijeđenu bliskost.
Opazivši da Isusovo lice tamni, da se je smrknuto, pjesnik se povlači: osjeća kako svaki članak u novinama povrjeđuje ljude o kojima se piše, izlažući fotografije lica osoba o kojima se piše. Zaista, i danas na svim sredstvima priopćavanja caruje bijeda, nevjere, prijevare ikriminal, koje se do večeri zaborave, a da se malo tko sjeti kako je teško osobama povrijeđenim iskrivljavanjem, preuveličavanjem ili skrivanjem prave istine.
Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom sav stidom obuzet?
I da li bih imao dosta snage u svom glasu
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.
Pjesnik zna Isusovu blagost i njegovo krotko srce, najradije bi sâm preuzeo njegovu bol jer svaka ljudska bol i svaki ljudski grijeh dotiču Isusovo srce, ali on ne može i ne smije tješiti najdražega prijatelja jer nitko nije kao Isus… Zna pjesnik da je trpio kao djetešce na slamici oštroj, zna da Sin čovječji nema mjesta gdje bi glavu naslonio: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ (Mt 8, 20; Lk 9, 58). Svojim siromaštvom i svojom boli Sin Čovječji otkupljuje sve naše pakosti i zloće, to su najteži grijesi jer se njima, svjesno i voljno nanosi zlo. Naime, stid je osjećaj pobuđen ne samo vlastitom nutrinom, nego i vlastitom pogrješkom. Sram je nešto blaži od stida, češći je u povučenije djece. Obje su te imenice posve jasne riječi, a njima suprotne su: bestidnik i besramnik. Zapravo, jao onomu od nas pozemljāra, osobito vjernika, koji u sebi misli da nema grijēhâ.
Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mom zasjala.
O pusti, rekao bih ti jedva stasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.
Isusova i naša Domovina imaju stanovite sličnosti: obje su nekoć bile mnogo veće, a kad su izgubili Bogu vjerne i revne vladare, bile bi u sužanjstvu, tj. postali bi podanici i sluge, a njihova bi se domovina razdijelila osvajačima: dakle njihovim neprijateljima. Kad bi nakon mnogo stoljeća stekli tek komadić svoje domovine, opet taj narod ne bi znao izabrati prave vladare jer se nisu obraćali Gospodina, birali su po onomu koji će im vladar dati više povlastica. Nisu se ravnali po vladarevu poštenju i istinoljubivosti ili po njegovu znanju i odanosti prema svojem puku. Još od egipatskoga sužanjstva pa do današnjega Izraela nema trajnoga mira na kugli zemaljskoj, ne pamtimo stoljeće bez ratova, a već je prošla prva četvrtina trećega tisućljeća od Kristova rođenja!
Apostoli Matej, Ivan i Luka svjedoče nam u evanđeljima da se Isus samo jednom rasrdio, i to onda kad su trgovci ušli u Hram da bi u njemu prodavali. Iako su znali da je u Hramu i Kovčeg saveza, tj. Svetinja nad svetinjama – gdje prebiva Riječ Božja – unosili su ono što je sablazan i svetogrđe. Ni mi nismo daleko od toga, u našem vremenu, barem u našoj zemlji ne bi smjelo biti gladnih i žednih, nagrđivanja i zagađivanja prirode, premještanja vodotokâ, a kamoli ubijanja djece pod majčinim srcem…
Poput Isusa, i pjesnik voli svoju zemlju, i Nikola Šop živio je u vremenu kad se nije smjelo javno ispovijedati svoju vjeru: ako je koja osoba izjavila da je katolik, nije mogla dobiti mjesto u državnim službama. Pjesnik se nije bojao ni poruge niti je očekivao pohvale: uronjen je u dubini svoga mira, dobro zna kako se gotovo svako dobro može izvrgnuti u ruglo. Tako u jednoj svoji zbirci Šop Bogu daje ime „Tajanstveni prisluškivač“… To jednima može biti slika bliska odnosa s Isusom jer nas on poznaje i ljubi (i kad smo grješni), a nekima pak kao dokazivanje krivnje, propusta, nepovjerenja ili straha…
Ljubav je domišljata: Šop je bio vrstan znalac latinskoga jezika, usporedno je završio i Pravni fakultet, a Miroslav Krleža pozvao ga je da prevede djela hrvatskih latinista. Tako je vremenu nesklonu katolicima imao posao koji mu je godio prevodeći starije hrvatske pjesnike – latiniste.
Doista, valjalo bi čitati djela Nikole Šopa, no ne mogu se naći ni u antikvarijatima ni u knjižarama, valja poći u gradske knjižnice.
Nada Babić
Photo by Utsav Srestha on Unsplash
