Molimo Te,
zasvijetli Gospodine,
u pokaznicama razuma,
u savjestima
kao kad munjom orla
zasine Krka
stiješnjena stijenama,
kao što Ti zasjaš
u vlastitu hramu
u crkvi Imena Isusova
sred Drinovaca miljevačkih.
Pošalji Duha zagovornika
i sačuvaj providonosno,
lice zavičaja,
sa stijegom hrvatskim
na kuli našeg roda,
sa suncem u križevima.
Naposljetku
daj da se po obilju darova
koje primismo od istoga Duha,
mi, ribari novovjeki,
Tebi suobličimo.
Miljenko Galić
Tko ljubi nebo, ljubi i zavičaj. Dom i domovina odrednice su baš svakoga živoga bića; ono što je ljudima domovina, ostalim je živim stvorovima stanište. ,
Tako jasno Duh Gospodnji ljubi sve stvoreno: Ti , Gospodine ljubiš sva bića, i ne mrziš nijedno koje si stvorio.
Tako i biljke i životinje imaju prirodno stanište… I zrak se kreće, stoga i različiti vjetrovi imaju svoje stanište, primjerice, našim Jadranom puše bura, naš najjači i najopasniji, ujedno i najopjevaniji vjetar.
(Mudr 11, 24 – 12, 2)
U trima cjelinama Galićeve pjesme nazire se poman red, dubok smisao i snažna simbolika.
U jedanaest stihova prve kitice pjesnik upućuje na svoj zavičaj, točnije – moleći Boga za svoj zavičaj neuobičajenim sintagmama, primjerice: pokaznicama razuma. Naime, u pokaznici(lat. monstranca ili ostenzorij) izlagali su se zemni ostatci mučenika i svetaca, tj. relikvije, naš ih je narod nazvao „moći“ ili „svete moći“. U kasnijim vremenima, tako i danas, u pokaznicu se stavljala posvećena hostija za euharistijske blagoslove i ophode pri velikim slavljima. Ne ću nikad zaboraviti pokaznicu koju sam vidjela u riznici katedrale sv. Vida (na apsolventskom putovanju u olovnim vremenima željeznih zavjesa). Pokaznica u crkvi mog djetinjstva i mladosti bila je tek pozlaćen krug u kojem se nalazila hostija. No, jedna od mnogih pokaznica u riznici praške katedrale blistala je kao žarko Sunce, i svjetlila isto tako: odsijevala je na sve strane… Nisam mogla shvatiti odakle dolazi svjetlost jer se sve gibalo i ljeskalo u odsjaju svjetlosti… Primaknula sam se vrlo blizu pokaznici i vidjela da se na „zrakama“ načinjenima od zlata, nalazi mnoštvo prozirnih kristala različite veličine, neki bijahu nešto veći od makova zrna, a drugi do zrna leće, svi su bilo pomno raspoređeni na pokaznici. Zbog oduševljenja nas nekolicine pred pokaznicom, neke kolegice i kolege gotovo su se gnušali i sablažnjavali, smatrali su da bi sve to trebalo prodati i sirotinji razdijeliti novac. sjetila sam se jednog aforizma koji kaže „Srce ima razloge koje razum ne poznaje.“, a njemačka poslovica kaže: „Razum ne može dugo igrati ulogu srca.“
U prenesenom značenju pokaznica razuma najbolja je slika savjesti, to jest osobnog morala i takve odgovornosti, prepoznatljive u svakom dobru djelu ili činu; ta nam savjest, kad smo u „moralnom škripcu“, doista može „reći“ munjom orla „kakav treba biti naš čin“. Jer i munja najprije bljesne svjetlošću, a potom može doći i grmljavina, iako ne mora. Munja osvjetljuje lica, koliko izaziva strah, toliko i divljenje. Slično je i s orlom: orao ponajviše lebdi nad zračnim strujama, glasa se kliktanjem – on je kralj ptica. U našem se narodu govorilo kako samo orao može gledati u sunce i ne oslijepiti, i to je istina kad je riječ o orlu. Stoga su majke u Dalmaciji opominjale djecu da ne gledaju u sunce jer mogu oslijepiti. Lik orla vidjet će se na mnogim novčanicama, etiketama skupocjene robe i svega onoga što bi trebalo biti izvrsno. Orao je tako, zapravo postao suprotnost istinskoj duhovnoj simbolici. Orao je znak ili simbol sv. Ivana Evanđelista, znak ljudi čista, proćućena i neokaljana srca. U knjizi Jobovoj spominju se orlova svojstva: „…ili se po tvojoj uputi orao diže i vrh timora gnijezdo sebi vije? Na litici on samuje i noći, na grebenima vrleti visokih. odatle na plijen netremice vreba, oči njegove vide nadaleko. (Job 39, 27-29).
Valjalo bi nam dozvati rijeku Krku, čas zelenu – čas modru, ona čas huči – čas buči. Ta uska i brza rijeka u ožujku i travnju nalikuje na najbjelji, najraskošniji i najljepši veo satkan od bisernih kapljica. Krka ima začudno lijepe vodopade, najveći se zove Skradinski buk – otuda se za slap kaže i „buk“. Zamislimo sliku u kojoj smo nad kanjonom Krke: vijuganje između stjenovitih klisura, slike klisura u zelenoj vodi nalikuju na duboka jezera, nalikuju na hramske stupove i na hramske kupole… Voda titra u pokretu i sunčevim zrakama, upija zlato sunca, nad bistrom zelenomodrom rijekom. Rekosmo da je pjesnik vrstan u začudno točnim sintagmama, no u ovoj će se pjesmi o svojem zavičaju vratiti zavičajnoj stilskoj figuri nazvanoj figura ethimologica, svojstvenoj hrvatskom jeziku usmenoga pjesništva i narodne književnosti. Riječ je o stihu „stiješnjena u stijenama“: očito je da je sklop riječi nastao od jedne te iste riječi: stijena. Zacijelo bi trebalo biti jasno da su stijena i klisura bliskoznačne riječi: stijena se ne da izvaditi iz zemlje, teško je znati dokle duboko seže u tlo, a klisura pak svojom okomicom smjera u visine, katkad i u orlovske visine. Bit stiješnjen ili pritiješnjen znači biti bespomoćan, ne imati kamo. Čini mi se da će pjesnik upravo tom figurom, sebi i drugima rasvijetliti, doslovno pokazati usporedbom, tj. stihovima:
…kao što Ti zasjaš
u vlastitu hramu
u crkvi Imena Isusova
sred Drinovaca miljevačkih.
Gospodaru neba i zemlje, Sinu Božjemu, u crkvi u Drinovcima miljevačkim, nedaleko od Drniša, u Dalmatinskoj zagori, zanemarenoj od svih vlastodržaca, kao u Galileji poganskoj, pjesnik moli da zasja u njegovu zavičaju jer Drinovčani znaju komu se obraćaju: vjeruju Isusu, vjeruju Crkvi koju je ustanovio, ljube ime Isusovo… Kad pjevaju domoljubne pjesme, znaju u njima dopjevati: „… i još jedno slovo – ime Isusovo“, premda bi koji put zbog toga imena i te pjesme, ne samo u Drinovacima miljevačkim, nego i drugdje bili kažnjeni
U drugoj se kitici pjesnik obraća Gospodinu kao da želi potvrditi i utvrditi ono što već imaju Drinovci miljevački. On ne sumnja nego poznaje sebe i svoje, ljudsku krhkost i, nerijetko, ljudski nemar i zaborav. Riječ je o malobrojnu narodu, snaga je toga naroda mala, zato vjera treba biti čvrsta. To iskustvo njihovih pradjedova, djedova i očeva, zrcali se na licu današnjih i budućih Miljevčana, upijeno s majčinim mlijekom. Pod hrvatskim stijegom ratovalo se „Za krst časni i slobodu svetu.“ Na svakoj utvrdi bio je istaknut stijeg, to jest zastava i koplje. Danas uobičajena riječ „kula“ zapravo je turcizam, hrvatski su pak nazivi: tvrđa, tvrdalj, tvrđava, utvrda. Gdje je kula – bila sačuvana ili razrušena – ondje su pustošili, uništavali, ubijali i otimali Turci Osmanlije.
U kršćanskim predajama kula je postala znak budnosti i uzdizanja. U Litanijama lauretanskim časti se Isusova majku: Tornju Davidov jer je Isus iz loze Davidove te Tornju bjelokosni jer je bjelokost od prastarih vremena znak nepokvarljivosti. Stoljeća obrane od Turaka ostavila su trag u hrvatskome jeziku, ne zato što se taj trag nije mogao izbrisati nego zato da imamo poučak koliko je vrijedna sloboda jer je samo sloboda jamstvo da se može biti svoj na svome po Kristovim načelima, kao što napisa apostol Pavao: „Za slobodu Krist nas oslobodi.“ (Gal 5, 1).
Pošalji Duha zagovornika
i sačuvaj providonosno
lice zavičaja,
sa stijegom hrvatskim
na kuli našeg roda,
sa suncem u križevima.
Posljednji stih u drugoj kitici najbliži je želji za mirom i slobodom: sunčev sjaj odsijeva na kovini, dakle na mačevima i štitovima. Na mnogim je štitovima križ, a sâm mač najviše nalikuje križu. Zato se mačem smije služiti samo za dobro, za obranu najvrjednijega, za obranu života i slobode. Podsjetnik na to mogu biti Zaharijine riječi „Mlado sunce s visine (…) da upravi noge naše na put mira“ (Lk 1,78b).
Rekosmo, Galićeve su riječi zasićene značenjima, time su jednima gotovo neprohodne, drugima izazov ili poziv na promišljanje. Razlog je zasićenosti omjer glagola i imenica: devet glagola i dvadeset i dvije imenice. U svega tridesetak riječi pjesnik je sažeo molitvu za svoj zavičaj i domovinu. Glagoli i imenice u trećoj strofi, sami po sebi, jasno govore o punini i cjelovitosti. Zaključna kitica izriče želju i molbu: opremljeni obiljem darova primljenih po Duhu Svetom, znaju što im valja tražiti. U posljednjoj kitici nema spomena o zavičaju, imenu mjesta, a pjesnik – rođen na Miljevačkom platou – na samu kamenu, sebe i svoje naziva ribarima novovjekim. Riječ je o metanoji, o temeljitoj preobrazbi uma.
Naposljetku
daj da se po obilju darova
koje primismo od istoga Duha,
mi, ribari novovjeki,
Tebi suobličimo.
Glagol „primiti“ najtočniji je između mnogih glagola slična ili bliska značenja: prihvatiti, preuzeti, imati, dobiti i sl. znači unaprijed dati povjerenje iako imamo pravo i „odbiti“, u tome i jest razlika između mudrih i ludih djevica ili radnika posljednjega sata.
Nada Babić, 28. svibnja 2026.
