Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges[1]:
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!
Antun Gustav Matoš
Kad se od čežnje stope ljubav i istina, srce plamsa pod plaštom pjesme.
Matoševo je srce gorjelo za Domovinu, za Hrvatsku … za Kroaciju. Sȃm o sebi, Matoš kaže: „Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem.“ Matoševi su roditelji živjeli u divnome Srijemu, u Tovarniku gdje im se, 1873. g., rodio sin upravo na Padovančev blagdan. Matošev djed i otac, po struci učitelj, bili su crkveni orguljaši, tako je „Gustl“ slušao orgulje od rođenja. Malo potom, njegovi su se roditelji preselili u Zagreb, a njegov je otac svirao orgulje u crkvi svetoga Marka. Matoš je svirao violončelo, njegova je sestra Danica bila pijanistica i pjevačica. Hrvatski književnik Vjenceslav Novak predavao je Matošu teoriju glazbe, ali Matoš nije dolazio na nastavu, niti je to kanio učiniti jer se nije htio ispričati Vjenceslavu Novaku, stoga više nije mogao pohađati školu, premda mu je – zbog Matoševa oca – opet bilo ponuđeno da položi ispit kako bi mogao upisati studij, i to je Matoš odbio.
Ne uspjevši studirati na Vojnome veterinarskom fakultetu u Beču, Matoš je zarađivao svirajući violončelo. U njegovoj devetnaestoj godini (1892.) u časopisu Vienac, objavljena je Matoševa pripovijest Moć savjesti. U dvadesetoj je godini pozvan na vojnu obvezu, mrske mu Austro-Ugarske te je nakon prve godine u vojsci pobjegao u Beograd, i 1894. postao dezerterom. Ondje je zarađivao za život sviranjem violončela u orkestru Beogradskoga pozorišta te pišući u tiskovinama o različitim temama iz umjetnosti i kulture. Nerijetko je pisao o glazbi. Muzikologinja Sanja Majer Bobetko o Matoševim glazbenim kritikama kaže:„ … svoje mjesto u povijesti hrvatske glazbe Matoš si je osigurao glazbenim kritikama i esejima, odnosno portretima pojedinih glazbenika.“[2] Druge godine dezerterstva bio je u Münchenu, Beču i Ženevi, a pet idućih godina živio je u Parizu (1899. – 1904.), u vrijeme tzv. belle époque[3] gdje se njegovao kult umjetnosti, sklada i ljepote: (l’art pour l’art), tj. umjetnost radi umjetnosti, a s druge strane živio je u krajnjoj životnoj oskudici. Mijenjao je adrese prenoćišta, nerijetko gladovao, ali nikad se nije žalio na takav život u Parizu. Postao je bohème, tj. živio je boemskim „umjetničkim životom“ po svojoj volji (suprotno od sređena i uobičajena svakodnevnoga života), prosvjedujući time protiv društvenih obveza i institucija.
Vrativši se nakon pomilovanja u Zagreb 1908., željan i žedan Hrvatske, obraća joj se zanosnim riječima: Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica, riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne! (Lijepa naša domovina, 1910.) Iste su godine napisan je i sonet Regnum regno…, kasnije nazvan Pri svetom kralju.
U svim Matoševim tekstovima, poetskim ili proznim, putopisnim, polemičkim ili satiričnim, njegov duh gori za Domovinu. Isto je tako očita Matoševa ljubav prema Bogu i vjeri, prema istini, dobroti i ljepoti, nadasve prema slobodnoj Hrvatskoj. Sve tri Matoševe ljubavi sinestezijski su isprepletene u jednu jedincatu.
Matoš pak „gleda“ obnovljenu katedralu kakva je nastala nakon razornoga potresa 1880., u Šenoino vrijeme, katedralu kakvu smo i mi gledali prije drugoga po redu potresa koji je naštetio zagrebačkoj prvostolnici (2020.). Šenoa je o katedrali u svojem vremenu zapisao: „Obično ljubimo samo žive stvorove, no ja velim da možemo i nežive ljubiti, da, mi Hrvati ljubimo tu dičnu maticu, prvostolnicu našu. Otkad
pamtim, zapamtio sam tu crkvu. Poznajem i povijest tih smionih svodova, ta to je pola povijesti Hrvatske, to bijaše kroz nekoliko vjekova duša i tvrđava domovine.“[4] I Matoš tako svim osjetilima doživljava katedralu: šiljaste i uske prozore što odsijevaju bojama, miris tamjana, hrapavost drvenih vrata, kovani obruč vratnica, ugodan hlad pod šiljastim svodovima oslikanim zvijezdama…
Pjesma Pri svetom kralju napisana je u zahtjevnu obliku – sonetu, koji traži vrsna poznavatelja stiha, ritma, rime, poretka tema unutar kitica, posebne odnose među kiticama i rimama itd. Matoš je majstor soneta, svojevrsni nasljednik starih književnika hrvatskih, Dubrovčana koji su pisali sonete ili zvonjelice[5], prema uzoru na sonete Francesca Petrarce.
Svaka je gotička katedrala građena ponajprije svjetlom, zidovi nastaju da bi „uokvirili i usmjerili svjetlo“ koje će u svakom satu dana mijenjati prostor svjetlošću koja probija kroz vitraje, stvarat će svjetlosni trag na kamenu podu katedrale, na likovima svetaca, osobito na oltarima. Gotika kao arhitektonski stil srednjega vijeka još uvijek nema jasno objašnjeno podrijetlo: kako se u tome „mračnom dobu“ nakupio toliko arhitektonskoga znanja ili svjetla da su se mogle graditi katedrale i više od sedamdeset metara, primjerice pariška Notre-Dame, visoka 69 metara, što je visina zgrade od 23 kata[6] ili 157 metara visoki tornjevi kölnske katedrale (52 kata)?!
I sonet traži pomna graditelja. Zamijetimo kako su u prvoj strofi sva četiri stiha građena trima riječima (u trećemu stihu se povezuje veznik „i“ s imenicom „aroma“ jer se izgovaraju zajedno [iaróma]. U drugoj su katreni stihovi od četiri riječi, iznimka je drugi stih. Isklesan lik Tome Erdödyja nalazi se u desnom krilu zagrebačke prvostolnice, ispod kipa Djevice Marije. Akademik Bratulić pripovijedao mi je kako je najkraći put osmanlijske vojske prema Zapadu, to jest prema Beču, bio je preko Hrvatske, ali ta golema neprijateljska vojna sila nije uspjela prijeći preko dijela sjeverozapadne Hrvatske. Tako su sve prijestolnice na osmanlijskim ratnim putovima bile opljačkane ili uništene, ali nisu ušle u hrvatsku prijestolnicu. Erdödyji su bili velikaška porodica s golemim imanjima u Hrvatskoj, govorili su i hrvatskim i mađarskim jezikom, branili su svoja imanja i kmetove. Riječ je o stogodišnjemu ratu s Turcima, o stogodišnjoj borbi s jakom vojnom silom. Mnogi su među njima bili hrabri i vrsni ratnici koji su, ne imajući ni veliku vojsku ni mnogo oružja, svojim su otporom zadržavali i usporavali neprijatelje.
Pjesma Pri svetom kralju napisana je u zahtjevnu obliku – sonetu, koji traži vrsna poznavatelja stiha, ritma, rime, poretka tema unutar kitica, posebne odnose među kiticama i rimama itd. Matoš je majstor soneta, svojevrsni nasljednik starih književnika hrvatskih, Dubrovčana koji su pisali sonete ili zvonjelice[7], prema uzoru na sonete Francesca Petrarce. Valjalo bi stoga najprije naglas pročitati Matošev sonet, da naš glas zazvoni u našem uhu i duhu. Polako, stih za stihom, strofu za strofom. U prvim dvjema katrenama izmjenjuju se osmerci i peterci koji ritmu daju blagu uzbibanost.
Prostor s jedne strane osvjetljuju boje vitraja gotskog prozora, s druge pak, prostor ispunja miris tamjana čiji se blijedi mirišljivi dim podiže k gotičkim svodovima lako dozivajući čitateljevim osjetilima iskustvo mirisa tamjana, prozračnost dima koji se lagano, u krivuljama, uspinje pod kameni gotički svod – u prostor svetoga, uzvišenoga. U Sveti prostor Božjega stana među ljudima.
Stanac kamen zapravo je kamen zaglavni, kamen koji čvrsto drži kameni svod, ujedno je to i metafora za herojstvo Tome Erdeda, potomka slavnog hrvatskoga bana i biskupa Bakača, Erdedova davnoga pretka. U prvoj katreni miris tamjana i prozorska stakla upućuju na sigurnost i sveti mir, u drugoj pak netko ili nešto „sja ko onaj dan“, pobjedonosni dan kad su pobijeđen sile zla. Dan kada su pobijeđeni neprijatelji Božjega naroda.
U objema katrenama Matoš, suprotnošću povezuje pojmove: prozor Doma svojem krhkošću i bojama stoji nasuprot stancu kamenu, to jest kamenu zaglavnom, bez kojega ne bi moglo biti gotskoga svoda; dim i miris tamjana uvijek su znak Božje prisutnosti, a pobjeda nad Turcima svakako je Božji znak; sveti stan drugo je ime za hram, za Kristovu Crkvu: „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“ (Gal 1, 1). U prvim dvjema strofama osvijestili smo ili doživjeli vanjsku i nutarnju ljepotu prostora u katedrali.
Nakon dviju „osvijetljenih“ kitica, Matoš nas uvodi u katedralu kad su „teške noći“. Zastanemo li pred pojmom „teška noć“, zacijelo ćemo se sjetiti još nekih izraza u kojima se javlja riječ „noć“, primjerice: besana noć, duboka noć, gluha noć, kasna noć, cijela noć, crna noć… Noć i tama značenjski su slične riječi, ali ne znače isto. Noć ima svoj početak i kraj, počinje sumrakom nestaje u praskozorje, čovjekov je ritam obrnut. Dovoljan razlog, osobito u prošlosti, što duboka noć nije vrijeme u kojem se čovjek može osjećati posve sigurnim, da budemo na zaštićenu mjestu.
Matoš pojačava sliku: u teškoj noći nepoznata žena u crnini, nosi teški križ, ulazi u katedralu i prilazi Banovu grobu. Tko joj je otvorio, kako se snalazi u neosvijetljenoj katedrali? Očito je da se ne boji mraka, da poznaje zagrebačku katedralu. Što ju goni? Žena šuti, ne govori. To je sadržaj prve tercine.
U drugoj tercini, ženi u crnini, progovara kameni kip govoreći joj latinskim jezikom pravni aksiom, nepobitnu pravnu činjenicu (koja i danas vrijedi): svako kraljevstvo vlasno je imati svoje zakone, te da se slobodnim ljudima u uređenome kraljevstvu ne mogu nametati zakoni. Latinska izreka znači: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone.
U ovome sonetu kip progovara ženi obraćajući joj se kao majci, posljednjom rečenicom daje joj uputu ili savjet, kada će njezina djeca biti slobodna, svoja na svome: u svome kraljevstvu, u svome narodu…
Matoš zna da je njegova domovina bila pokrštena i postala kraljevinom prije Ugarske, da je drevna Siscia, tj. Sisačka biskupija nastala u prvim stoljećima kršćanstva, među najstarijima na području današnje Hrvatske, da je lik Majke Božje sa sedam mačeva u srcu bio na staroj hrvatskoj banskoj zastavi i da je na brdašcu nasuprot Griču bila crkvica posvećena Blaženoj Djevici Mariji, a kralj Ladislav ju je dogradio za katedralu, stoga se brdo zove Kaptol, zna za Riječku krpicu, zna za izdaje i prijevare…
Matoš duboko ljubi Boga, katoličku vjeru i domovinu. Na Božić 1910. g. Matoš piše: Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, Majke Božje sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovinu i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja…
Ovaj Matošev sonet govori o živoj Matoševoj rani, sažima hrvatsku povijest od smrti posljednjega Trpimirovića do konca Matoševa života. Možda i današnjega dana. Njegova je poruka i pouka vrijedi i danas. Zašto vrijedi i kako to doznati, na vama je poštovani štioci (kako bi rekao Andrija Kačić koji je revnovao za svoj narod kao i Matoš i mnogi hrvatski književnici).
dr. sc. Nada Babić
[1] „audiant reges: Regnum regno non praescribit leges.“ (latinski) znači: neka čuju kraljevi: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone
[2] Majer-Bobetko, Sanja.2014. Matošev život s glazbom. Hrvatska revija 1.
[3] U prijevodu: lijepo razdoblje.
[4]https://hkm.hr/vijesti/domovina/stolna-crkva-zagrebacka-poslije-potresa-zagrebulje-augusta-senoe-u-viencu-nakon-potresa-1880/
[5] prema lat: sonans: zvučan ≃ sonorus ≃ sonus: zvuk; zvonjelica.
[6] Visina stana u izgradnji stambene zgrade nije manja od tri metra, dok je optimalna visina od poda do stropa 2,70 cm; a ne smije biti manja od 2,20 m.
[7] prema lat: sonans: zvučan ≃ sonorus ≃ sonus: zvuk; zvonjelica.
