Ne traži više

NE TRAŽI VIŠE

ne traži više od naroda

što Bog nije tražio od Krista

operi noge Judi

Tomi i Petru

zbog ponosa

Herodu i Pilatu

prolij vodu

ne brani Josipu iz Arimateje

skinuti Krista s križa

Uskrsnuo je Dobri

Kralj Mira

ne spominje ni Heroda ni Pilata

ruke pomirenja pruža svima

Pero Rastočić

Ljudsko je srce duboka tajna. Zapadnjaci više vjeruju moždanim vijugama nego otkucajima srca, istočnjacima je srce središte bića. U srcu su volja, osjećaji, namjere ili nakane. Volja donekle može obuzdati loše ili nepoželjne osjećaje, ali kad je riječ o kakvu činu, tada je daleko teže obuzdati vlastitu volju. U prvoj kitici pjesme Ljudskom srcu, pjesnika Petra Preradovića[1], stoji:

Ljudskom srcu uviek nešto treba,

Zadovoljno nikad posve nije:

Čim željenog cilja se dovreba,

Opet iz njeg sto mu želja klije.

Sonet traži pjesnika vična rimi, stihu i metru, dakle već je oblikom ili formom pjesme pozvao na razboritost i mjeru. Čini mi se da velik dio današnjih Europejaca traži kruha svrh pogače[2], veću mjeru od uobičajene, katkad k takvima nerijetko zalutamo i mi sami.  U Preradovićevu stihu nalazimo glagol „klijati“, koji znači: puštati ili pružati klice. U Knjizi Postanka stoji: I reče Bog: „Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme.« I bi tako. I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti. I vidje Bog da je dobro. (Post 1, 11s). Ljudska zajednica  često preuzima i ono što nije dobro ni za odrasle, kamoli za neodrasle. Tada se potomci ugledaju ponajprije na obitelj, a potom na sve odrasle.

Današnji čovjek, nerijetko i vjernik u 21. stoljeću poslije Krista, uzda se samo u ono što ima, tj. u ono što se može kupiti, u ono što može „vječno trajati“ ili u ono što svi žele imati. Zato što su ljudi takvi, nastaje industrija zabave, kupovine, putovanjâ i svega što trenutačno privlači pozornost. U glagolu klijati zapravo je riječ o pojmu kal, što znači:natopljena ili vlažna zemlja, prema tomu, i: blato ili glina. Padnu li kakve god sjemenke u takvo tlo,  biljke će brzo narasti i donijeti plod u kojem je isto sjeme. Od riječi kal nastali su glagol kaljati, okaljati, ukaljati koji u doslovnu smislu mogu značiti: uprljati, zaprljati, onečistiti, u prenesenu pak znače: osramotiti sebe ili svoje ili osramotiti drugoga i koga tuđega. Ako je glina duže vrijeme na suhoj površini, ona postaje prahom i nestaje s vjetrom, ali se izgubljena čast, u manjoj ili većoj zajednici, pamti vrlo dugo. 

I ljudsko srce ima dvije pretklijetke i klijetke, tj. šupljine u srčanom mišiću koje se naizmjence stežu i  opuštaju opskrbljujući tako svaku stanicu tijela.

Naslov pjesme i prvi stih posve su isti, što je snažan način isticanja poruke: „Ne traži više“, pri čemu su u drugom dijelu dvostiha spomenuta dva Božja imena: Bog i Krist, tj. Otac i Sin.

Nakon toga dvostiha slijede tri opomene, sve izrečene zapovjednim načinim: imperativom. Upućene su svakom čitatelju. Zapovijeda nam da operemo noge trojici Isusovih apostola: izdajniku Judi, nevjernomu Tomi te Petru koji ga je zatajio. 

Oprati komu noge bio je čin najveće poniznosti, to jest priznanje vlastite nevrijednosti ili neznanja, pokornosti ili podložnosti. Na zadnjoj gozbi s apostolima,  u Pashalnoj večeri,  Učitelj je svakomu od dvanaestorice  – svojim rukama – oprao noge. Petar se odmah usprotivio, i razumjevši što mu učitelj  govori, smjesta zatraži da ga cijeloga opere. Uočavamo da je pjesnikov poredak apostola obrnut: Petar nije prvi nego je to Juda, drugi je Toma, a Petar ostaje posljednji. 

Oprati noge Judi, možda bi nama moglo biti zazorno: sve što iz Evanđēlja znamo o Judi jest da je bio – današnjim rječnikom – „blagajnik“, tradicija pak da je potkradao iz zajedničke blagajne. No  njegovo ime postalo je simbolom i znakom izdajništva svake vrste, uz to i znakom pohlepe za čašću i novcem. Teško je shvatiti ili opisati osobu koja poljupcem izdaje istinskoga prijatelja: je li riječ o razočaranosti, zavisti, osveti, cinizmu ili o pomračenju uma?!  Juda je hotimice „… pristupi Isusu i reče: »Zdravo, Učitelju!« I poljubi ga.“ A Isus mu reče: »Prijatelju, zašto ti ovdje?« (Mt 26, 50).

Apostol Toma, zvan Blizanac, u kršćanskoj je tradiciji dobio nadimak „Nevjerni Toma“ jer se nije našao uz ostale apostole koji su se nakon raspeća i smrti razbježali, a potom se skupili oko Isusove majke. Katkad mi se čini da apostol Toma ne bi trebao imati taj nadimak: kad je Isus čuo da je umro njegov prijatelj  Lazar, zaputio se prema Betaniji, a Toma zvani Blizanac rekao je  suučenicima: „Hajdemo i mi da umremo s njime!“ (Iv 14, 5).

U četrnaestoj glavi Matejeva evanđelja čitamo: „Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari.“. Isus je u Petrovu kuću rado dolazio, ondje je ozdravio i Petrovu punicu, ondje je svojim učenicima u mnogim prispodobama naviještao kraljevstvo Božje. Dva „različita“ Petrova imena „Petar“ ili „Kefa“ zapravo su jedno te isto ime koje znači: „stijena, kamen“.  I Andrija, Petrov brat, dobio je ime grčko ime, ime koje znači: čovjek, muškarac, muž.  Naime, službeni jezik velikoga Rimskoga Carstva bio je grčki, zapravo jezik cijeloga Mediterana. Židovi su, nakon izlaska iz egipatskoga ropstva govorili aramejskim jezikom, njihov praotac Abraham bio je aramejski nomad. Poncije Pilat govorio je grčkim jezikom.  Grčki su jezik razumjeli mnogi Židovi, obrazovani su ga dobro poznavali te su mogli i pisati tim jezikom. U našem  dobu takvu ulogu ima engleski jezik.

Petar je bio iskusan ribar. Velike vode, bile to  veće ili manje rijeke,  uvijek su opasne za ljudski život, katkad i za cijelu zajednicu. Morska pučina u doslovnu smislu uvijek je opasna ne samo za neplivače, još je opasnija za plivače: bilo more tiho, uzburkano ili valovito, ono je uvijek opasno ne samo za ljude Isusova i našeg vremena nego i za današnja goleme brodove i takva plovila. Petar je znao mnogo o morskoj pučini, premda Tiberijadsko jezero nije more, nego prilično veliko jezero. To pokazuje kako je čvrsto vjerovao u Isusa kao prijatelja, kao Onoga komu želi služiti; u svom je srcu ćutio da bi umro za Učitelja. Volio je Isusa, bio mu je blizak i drag. Prisjetimo se događaja na Tiberijadskom jezeru, onoga dana kad ga Petar prepozna u sumraku  govoreći mu: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ A on mu reče: „Dođi!“  (Mt 14, 23s). I doista, Petar je sišao s lađe i, hodajući po vodi, pošao prema Isusu.

Nije teško uočiti da u pjesmi nema ni zareza ni točke,  da su stihovi u različite dužine i različita broja redaka. Pjesnik nas izaziva: treba razumjeti pjesmu  umom i srcem. Valja početi onime što je u nama samima. U glagola „spominjati“ (stsl. měniti: ≃ njem. meinen: misliti)  stoje značenja: brižljivo, pažljivo, s pažnjom, pomnjivo, s pomnjom, s pomnjivošću (pratiti).

Svaki od trojice  apostola svojim je životom postao svjedok. Svaki čovjek, vjernik ili nevjernik, svjedoči svjesno ili nesvjesno, u obitelji, na radnom mjestu, za volanom ili pred računalom, na njivi ili u brodici…  U svakom je čovjeku duša.

Mi, današnji, odrasli ljudi iza kojih je minula i prva četvrtina trećega tisućljeća (2026.) od Kristova rođenja, možemo se pitati kako Petar mogao zanijekati Isusa.  Teško da ćemo znati točan odgovor ako ne zavirimo u vlastitu nutrinu, u svoju dušu, u svoju obitelj, u svoj rod… nadasve u ono što činimo i ne činimo te o čemu razmišljamo…

Čini se da stoljeće u kojemu živimo dokida sve što je sržno ljudsko, dakle Božje… Valja nam poći za Dobrim Kraljem Mira… pružajući ruke svima.

Na Veliku subotu, 4. travnja 2026.

dr. sc. Nada Babić

[1]Preradović je bio austrijski general (rođen u Grabrovnici kraj Pitomače(1818.), umro 1872. u Farahfeldu u Austriji. Tijekom školovanja i službe, zaboravio materinski jezik. U vrijeme hrvatskog narodnoga preporoda prisjećajući se materinskoga jezika i učeći hrvatski, progovara sonetom o ljudskom srcu.

[2] Značenje frazema kruha svrh pogače,  hoće se reći da se traži ono što je slabije ili lošije  (svagdanji kruh), a pogača je prijesna, tj. bez kvasca, iznosi se pred najuglednije. Stoga se Dalmatinskoj zagori na objedu lomi pogača na Uskrs .