Dvîe dašćicȉ na krîž,
tô je krîž.
I dvîe grȍti na krîž,
i tô je krîž,
i dvȃ prûta na krîž
i tô je krîž,
i dvȃ nuožȁ na krîž
i tô je krîž
i dvȃ pȑsta na krîž
i tô je krîž.
Ma dvȃ človȅka na
krîž,
tô nĩ krîž.
Dvȃ človȅka so vȃjka
kakȍ dvȃ krīžȁ.
Zvane Črnja
dašćicȉ: daščice; grȍti: veći grumen čega tvrda; stijene; prût: gipka šiba, bez izbojaka i lišća;
človȅk: čovjek; vȃjka: vazda, uvijek, stalno; kako: kao
Duboki su zdenci Riječi, ne samo napisanoj velikim početnim slovom nego i u svakoj riječi, i u onoj o čijemu značenju ne dvojimo. Takva je i riječ križ.
U pjesmi od petnaest stihova, udruženih u dvije nejednake strofe, naslov pjesme, tj. riječ križ) ponavlja se trinaest puta, dakle to je ključna riječ i ključna pjesnikova poruka. Valja potražiti ključ pjesme, a zavičajna istarska čakavština Zvane Črnje ne priječi nam razumjeti sadržaj njegove pjesme.
Riječ križ lat. crux [kruks] izvedenica je od starolatinske riječi: crucialis što znači: presudni odlučujući, ključni; drugotno je značenje te riječi: koji se izvodi u pravcima koji se presijecaju (poput raskršća ili raskrižja).
Možemo pomisliti da se pjesnik domišlja od čega se sve može načiniti križ, kao da razmišlja o građi za križ. U pet nabrojenih križeva u prvoj strofi uočavamo kako su prvi drugi križ građeni od dviju daščica i dva pruta, treći je i četvrti križ od dviju stijena i dva noža, peti križ čine dva prsta.
Usput, uočavamo da su prvi i treći križ načinjeni od biljaka, tj. od drveta: daščice – plosnati i otesani komadići kakva drveta; dva su pruta možda ljeskove šibe; nemaju zaperaka ni grančica, zafijuču čim se njima zamahne. Slikovito rečeno, takav položaj dvaju prutova ili daščica mogao je nastati u Edenu: Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna.
Drugi i četvrti križ nastali su od nežive tvari: od stijéna, tj. pokrova Zemljine kore ispod koje se nalaze različiti slojevi tla. Ima tálā od kojih taljenjem rudače nastaje kovina ili metal (podsjetimo da latinska riječ metallum znači ruda, rudača). Nož nastaje kovačkim umijećem, nož je ujedno oruđe i oružje; to, na neki način, pokazuje da se jednim te istim predmetom može činiti dobro i zlo. Rudariti duboko pod zemljom i taliti rudaču na vrlo visokim temperaturama zaista znači: u znoju lica svoga kruh svoj jesti
Peti je križ načinjen od dva prsta: prekriženim se kažiprstima lako može predočiti križ. Čovjek živi od truda svojih ruku, bio zemljoradnik ili kirurg jer prste imaju samo ljudi. Što je pri nekom poslu veće i učestalije pomicanje ili premetanje prstiju, to je rad zahtjevniji, složeniji i osebujniji. Da se u to osvjedočimo, dovoljno je pomisliti na raznolika glazbala; na pletilje, tkalje i vezilje; ili na posao zlatara, urara, kipara, slikara ili kirurga.
Deset stihova u prvoj strofi – svojim ritmom, riječima i smislom te ustrojstvom – čine zapravo pet „dvostiha“ (uvjetno rečeno). Poman će čitatelj uočiti kako se prvi „dvostih“ razlikuje od ostalih, te bi se moglo pomisliti da je riječ o propustu ili da je razlika mala i nebitna. Razlika je i veća nego se čini na prvi pogled jer ni prvi ni drugi stih u ovoj pjesmi ne započinju sastavnim veznikom i , veznikom koji povezuje dvije riječi ili dvije rečenice, tim se veznikom i nabraja. Sljedeća je razlika duljina drugoga stiha u tom „dvostihu“ koji je trosložan: tô je krîž, za razliku od ostalih koji su četverosložni: i tô je krîž.
Ne ubrajajući prvi „dvostih“, u svima se ostalima izmjenjuju isti početci prvih stihova (I dvîe / i tô; I dvȃ /i tô; itd.), a tako se i dočetak križ nalazi na kraju svakoga stiha. Na djelu su dvije stilske figure: anafora (ponavljanju iste riječi ili skupine riječi na početcima uzastopnih stihova, rečenica ili rečeničnih dijelova)iepifora(ponavljanje iste riječi ili skupine riječi na krajevima uzastopnih stihova, rečenicama ili rečeničnim dijelovima). Anaforom se ističe gradba teksta ili kompozicija, a epiforom se ritmizira iskaz. Slikovito rečeno, pjesma je istkana sintaktičkim paralelizmom, uređena semantičkim koji nije važniji od sintaktičkoga, no ovdje je nezamjenjiv.
Vratimo li se prvom „dvostihu“, shvaćamo da je taj dvostih izjavna rečenica, što znači da je to izgovoren čin javnoga očitovanja ili izjašnjavanja u kakvu povodu; ako je napisan, tada je dokument.
Dvîe dašćicȉ na krîž,
tô je krîž.
Dakle, pjesnik se očitovao o križu: navodi građu križa (drvo) i količinu građe (dva dijela), time se prvotni križ nepobitno prepoznaje. Sklop dviju riječi na križ ovdje nije doslovan kao u rečenicama: Staviti koga na križ., Zagledao se u križ. Naime, riječ je o pučkome nazivu za suodnos dvaju graditeljskih elemenata, bila riječ o gradnji suhozida, bunja, kažuna ili kuća. U križu su sve tri protege: duljina, visina i širina. Smisao se pjesme okrećeoko križa: od čega sve može biti križ te što križ jest (tô je krîž, i tô je krîž).ili što križ nije: (tô nĩ krîž).
U drugoj strofi nastaje obrat: ono što smo nazvali „dvostihom“ razlomilo se u tri stiha kojima se izriče tvrdnja da dva dijela jednake građe ne tvore križ, dok je u prvoj strofi pet puta potvrđeno da je križ sastavljen od dva dijela iste građe:
Ma dvȃ človȅka na
krîž,
tô nĩ krîž.
Naime, česticom „ma“ na osobit se način, nerijetko i osjećajan, izriče: nije moguće, nemoguće, ne može tako biti. Zbog čestice „ma“ stih je dobio slog više pa se pjesnik poslužio opkoračenjem, prenoseći jednu riječ (križ) riječ u drugi stih u kojemu je to jedina riječ, ali ključna. Tako je prvi stih ostao šestercem kao i svi „prvi stihovi“, u trećemu je stihu: tô nĩ krîž.
Dva su posljednja stiha u pjesmi neočekivano bljesnula drugačijim svjetlom, tomu je snažno pridonijela čestica „ma“ bitno mijenjajući ritam i značenje pjesme, zapravo zastojem i prekidom ritma pjesme, istaknuta je istina:
Dvȃ človȅka so vȃjka
kakȍ dvȃ krīžȁ.
Završna dva stiha postaju načinom kojim nam je razumijevati i pristupati bližnjemu i sebi samima. Svakoj vrsti građe može se prispodobiti vrsta karaktera, podrijetlo, namjena i različita svojstva, ali i asocijacije, sklonosti, okolnosti i čitateljeva iskustva, ne samo o sebi nego i o drugima. Posljednja je dva stiha pjesnik mogao izreći kao aforizam ili poslovicu. Ali nije. Htio se približiti čitateljima, pozvati se na njihovo i svoje ljudsko iskustvo, dozvati im ono vidljivo i dodirljivo, lagano ili teško, živo i neživo, oštro ili meko, u neizrecivo. To iskustvo valja odvagnuti mjerom križa. Ne bilo kojim križem, nego onime na Kalvariji. Mjerom ljubavi. Simbolika križa sažima povijest spasenja: muku raspetoga Krista, Spasitelja, Riječ, Sina Božjega. U srcu ove pjesme stoji Čovjek i križ po kojemu smo spašeni.
O pjesniku:
https://hbl.lzmk.hr/clanak/crnja-zvane-ivan
dr. sc. Nada Babić
Fotografija: Ivana Grabić
