Pahulice Pahulice padaju,ni ih niti čut,da bu našem Božičutih i mehek put. Da mu v lugu kmičnomucesta se sveti,kad bu nosil vnogomu,kaj si on želi. Če bi rekel Božiču,kaj želim si ja,rekel bi, naj vsakomuPuno srca da. Da bu narod narodukak i bratu
Reče im Isus: „Dođite i doručkujte!” (Iv 21, 12) Veslali smo u noć jer se veslat mora, dok pučine ima štono ti je stvori. Rezali smo kljunom svetih dogovora Tvoju riječ od koje navijek srce gori. Tad vidjesmo Tvoj lik nad razinom mora; na obali bdiješ kad se žar razgori, onaj što u
Prozor Stjepanovog DomaPriča gotski san;Modri tamjan i aromaPuni sveti stan. Stanac kamen, hrabri TomaErded, Bakač banHeroj sisačkoga slomaSja ko onaj dan. U katedralu, kad su teške noći,Na Banov grob zna neka žena doćiS teškim križem cijele jedne nacije, A kip joj veli: Majko, audiant reges[1]:Regnum regno non praescribit
Maranatha s glazbala duše i tijela viče Samo u Gospodnjoj sjeni listamo priče: o nekom kruhu umnoženom o nekom vinu blagoslovljenomu o nekom zdravlju – svezdravlju I križu što se iskupiteljski lista O ljepoti što izmiče umijeću kista Maranatha Maranatha Mi smo čudo I Sna i tla I rastemo s Tvojom lozom s Tvojim žitom I ne bojimo se zasjede malih lisica prozirući i sjeme i
Dvîe dašćicȉ na krîž, tô je krîž.I dvîe grȍti na krîž,i tô je krîž,i dvȃ prûta na krîži tô je krîž,i dvȃ nuožȁ na krîži tô je krîži dvȃ pȑsta na krîži tô je krîž.Ma dvȃ človȅka nakrîž,tô nĩ krîž.Dvȃ človȅka so vȃjkakakȍ dvȃ krīžȁ. Zvane
U početku bijaše Sunce.Oko njega igrala se Zemlja.U početku bijaše majka.S njom igralo se dijete.Majka mu govorila:Sunce moje.U početku bijaše igra.Iz igre rađale se riječi:sunce, zemlja, zavičaj,cvijet, kruh, ljubav,domovina.U početku bijaše ljubav.Na kraju od svega ostajesvjetlost i ljubav.I zemlja.Hrvatska. Tin Kolumbić Tko zna gdje se začne pjesma:
Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti; mi ćemo ga držati! Vaši pradjedovi Božidar Prosenjak Ima misli i riječi koje se, posve neprepoznate, gibaju u nama katkad kao ponornice, katkad kao izvori čiji će tanki mlaz postati rijekom. Takvim pojavama češći je uzrok duboka
Mrtvi mi valovi izbacuju vesla.Sporo idem uza snagu svu.A On mirno spava (k’o da ne zna za me)Ništa za to. On je tu. Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetruI znam da je Isus meni sklon,Pa kad teška vesla iz ruku mi padnu,Ja ću zaspat, a veslat
Kad netko moli savršenu molitvu „Učini srce moje po srcu svome“ Misli da moli za srce ponizno Puno topline i dobrote Okruženo baroknim plamičcima Ne imajući toliko na umu ono poglavlje na križu A pogotovo ne misleći Da je u to srce uračunat Sav mrak ovoga svijeta I svaki povod te molitve Pa je prema
Krist je u Hostiji bijeloj izašao iz crkve. Mašu srebrenim kadionicama ministranti. Prozori su ogrnuti sagovima, okićeni cvijećem. Danas su Korosanti. Sve je pošlo za Njim. On ide u blistavost polja, dok Ga zvonjava silna iz praznoga prati mjesta. U tišini dočekuje Ga samoća njiva i vinograda. Poljskim je cvijećem posuta sva
