Rječnici kažu da ove tri engleske riječi: ear, earth i hear, nemaju korijensku poveznicu. Ear je uho, earth je zemlja, a hear je slušati. Zemlja nas sluša. Uho pomalo sliči na uzoranu zemlju s jednim kanalićem za navodnjavanje. Zemlju se mora slušati. Ajme onomu tko ne sluša zemlju. Poljubi zemlju po kojoj hodaš!, pjeva jedan naš glasoviti pjevač. Sve se mora slušati. Slušati samoga sebe je nužno. Slušati bližnje. Slušati Boga. Slušati sva njegova stvorenja. Prigni uho svoje i prisluhni!
U prispodobi o sijaču (Rječnici kažu da riječ ear ima vezu s riječju klas, zrno!) Krist na kraju kaže: Tko ima uho, neka čuje! Koga više zanima može proučiti postoji li kakva veza u hebrejskom ili aramejskom jeziku između slušanja i zemlje, sjemena i uha! Plodna je zemlja duša koja sluša! Bez uha nema duha! Bez Duha nema uha (Ni u hrvatskom jeziku te četiri riječi nisu izravno povezane, ali …)!
Znamo da je židovska omiljena molitva: Slušaj, Izraele! Tri puta se na dan izgovara. Nalazimo je u knjizi Ponovljenog zakona. Proroci su uvijek povezivali slušanje Boga, njegove Riječi, uz blagostanje, plodnost zemlje. Zemlja plodom urodila! Bog nas blagoslovio! Sva je objava mesijanska. Krajnja. Sve se ostvaruje do kraja. I u knjizi Otkrivenja stalno slušamo poziv da slušamo što Duh Sveti govori Crkvi. Duši. Nama. Svima. A tko čuje Duha Svetoga i razumije donosi obilat rod. Evanđelist Luka kaže – stostruk. Matej ima stupnjevitost – stostruk, šezdesetostruk i tridesetostruk. Na kraju knjige Otkrivenja vidimo sve ispunjeno do vrha. Nebeski se Jeruzalem prelijeva od obilja.
Po korijenu, engleska riječi earth upućuje na suhu zemlju – dry land, soil. U prispodobi Krist govori o tvrdoj zemlji, utabanoj, na kojoj zrno ne može pustiti korijene. Dolazi zli i odnosi riječ. Dolaze ptice i zoblju sjemenje. Zato je potrebno oranje. Prodiranje. Navodnjavanje. Ulijevanje. Ulijevanje znanja. Riječi. Slušanje.
Možda nas sve to gore rečeno zamara! Jest, ima mnogo muke oko zemlje, obrade, slušanja i razumijevanja, ali ima i mnogo radosti kada dođu plodovi. Najprije, lijepo ih je vidjeti. Lijepo ih je i brati. Mnoge su radosne narodne pjesme nastale upravo u vremenu žetve. A najljepše je uživati u njima za stolom. Na bratskoj gozbi. Eto stojim na vratima i kucam. Tko čuje moj glas i otvori mi vrata unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Svugdje klicanje, pjesma!
Zli – suhoparni, neplodni, zavidni – nam zatvara uši. Smućuje nas trpljenjima. Guši nas bukom. Znamo za one koji su se u pustinji bunili da ih je zemlja progutala. Nije se šaliti sa zemljom, a najmanje sa zlim. Tko ima uho, neka čuje!
Bazilije M.
Photo by Anastasiya Badun on Unsplash
