Reče im Isus:
„Dođite i doručkujte!” (Iv 21, 12)
Veslali smo u noć jer se veslat mora,
dok pučine ima štono ti je stvori.
Rezali smo kljunom svetih dogovora
Tvoju riječ od koje navijek srce gori.
Tad vidjesmo Tvoj lik nad razinom mora;
na obali bdiješ kad se žar razgori,
onaj što u vječnost sazda zemnog stvora
kad u stijenu sijevnu u nedjeljnoj zori.
Kriste, kroz naš osvit kamo tako rano?
Ni sjenu još sunce pijeskom ne proteže…
Jel to možda sjeta što nas uz kraj veže?
Il na sprudu naše naivnosti leže
ko mreže kroz dan krpat nam je dano?
Bog gdje ribu sprema… O, milosna hrano!
Daniel Načinović
Učiteljeve se riječi ne pamte uhom nego žarom srca. Početak Načinovićeva soneta, očito, podrazumijeva da čitatelj ili sluti ili predmnijeva tko su veslači. Dakako, kraći natpis ispod naslova pjesme (u književnosti nazvan mȍto) nagovješćuje pjesnikovu misao vodilju. Možda se može nazrijeti i razlog njihova veslanja u noći. Premda je čitateljima poznat i evanđeoski ulomak iz kojega je preuzet moto, zacijelo će se taj razlog razlikovati od jednog do drugog čitatelja.
U davnim vremenima plovila su pokretana vjetrom u jedrima i veslima u ljudskim rukama. Morska je pučina u stalnu kretanju, od ljuljuškanja na povjetarcu do visokih valova koji mogu potopiti lađe i lađice i sve što je u njima. Zna se i u naše vrijeme dogoditi potonuće velikih suvremenih plovila opremljenih vrhunskom tehnologijom. Mnogi stari narodi koji su živjeli uz more žrtvovali su konje i bikove, dakle najsnažnije životinje, kako bi zadobili „dobro more” i tako zadovoljili ktonske mitske sile mora, podmorja i podzemlja. Tako u starozavjetnom tekstu 2 Ljet 24, 2-6, čitamo kako je u Hramu, koji je sagradio Davidov sin Salomon, načinjen golem žrtvenik od mjedi, pod kojim… „bijahu likovi volovski što ga opasivahu uokrug. Po deset ih je bilo na jednom laktu te okruživahu more uokolo; dva je reda bilo tih volova, salivenih s morem. More je počivalo na dvanaest volova; tri su gledala na sjever, tri na zapad, tri na jug, tri na istok: more je stajalo na njima i svi su stražnjim dijelom bili okrenuti unutra. (…) more je bilo namijenjeno svećenicima da se umivaju u njemu.” Mjed je slitina nastala od bakra i cinka, a udio cinka slitini daje crvenozlatnu, žutozlatnu ili zlatnu boju. Mjed se katkad imenuje germanizmom „mesing”.
U hrvatskome puku imenica pučina ponajprije označuje otvoreno i široko more i nebeski svod. U mnogim se hrvatskim krajevima kaže: „pučina podne”, čime se izriče da je sunce u zenitu, na najvišoj točki. Nasuprot „pučini podne” u pučkom poimanju stoji „pučina pakla”, a obje su spomenute „pučine” doslovno – neizmjeran prostor. Stoga je more dvoznačan simbol jer predstavlja i život i smrt. Uočavamo koliko je mitskih nanosa u prastarim višemilenijskim uljudbenim krugovima do razdjelnice vremena – do utjelovljenja i rođenja Spasitelja – Isusa Krista, do nove ere.
Načinovićevi veslači veslaju „jer se veslat mora dok pučine ima” i obraćaju se Tvorcu pučine. Čini se da proturječe zdravu razumu: zar bi pučina, to jest voda, mogla iznenada nestati?! Uočavamo kako veslači ne spominju ni ribolov ni mreže. Režući pučinu pramcem, plove samo zato da razgovaraju o Njegovoj riječi „od koje navijek srce gori”. Tako je veslačima najobičnija lađica na pučini postala povlašten prostor njihovih razgovora, a njezin pramac (kljun) postaje svjedokom. Izraz (frazem) srce gori ili gori srce označuje djelatnu, zauzetu ljubav, ljubav do kraja ili ljubav bez kraja – postojanu ljubav. Sve nas u prvoj kitici upućuje na Isusa i apostole, ali ne nalazimo njihov spomen ni njihova imena u ovoj pjesmi. Onima kojima gore srca ništa nije teško učiniti, oni se ne boje dati život za svoje, njihova srca svijetle od nutarnje vatre koja ne izgara. S takvim svjetlom i srcem veslači se nisu bojali veslati u tamnu noć.
Izraz Veslati se mora Načinovićeva je parafraza, prvoga dijela poznate latinske izreke: Ploviti se mora, drugi je dio: živjeti se ne mora. Na latinskome: Navigare necesse est, vivere non est necesse. Ta se rečenica, prema povjesničaru Plutarhu, pripisuje Gneju Pompeju, poznatu i okrutnu vojskovođi s nizom pobjeda na kopnu i moru, i članu prvoga trijumvirata (Pompej, Cezar i Kras). Pompejeve riječi znače: carska se naredba mora izvršiti, neovisno o okolnostima jer u Rim valja doploviti na vrijeme, i pod svaku cijenu, osobito kad se prevozi hrana. U našem vremenu „ljubav” je mnogima postala svijest o zdravoj prehrani koja bi značila zdrav život, baš kao u vremenima rimskih careva. Ljubav nije ljubljena, govorio je asiški siromašak, ali nije mislio na trbuh i jelo.
U mračnoj noći veslači su, nad morskom razinom, ugledali Njegov lik uza razgoreni žar. Smijemo pomisliti da je riječ o fatamorgani, to jest prividu ili opsjeni. Zapravo je riječ o optičkoj pojavi u atmosferi zbog koje se, na moru ili u pustinji, pričinja kao da se vide neki predjeli ili predmeti. Ljudi vični plovidbi, oni koji su odrasli uz more i na moru, znaju što je fatamorgana. Ipak, veslači su sigurni da znaju koga su vidjeli. Znaju da su vidjeli Onoga što je stvorio pučinu; tom pučinom i oni plove, znaju da kad On hoće,Njemu ni tmina nije tamna, noć sjaji kao dani tama kao svjetlost (Ps 139, 12s). Njegovo srce gori za srce svakoga od njih; On je čovjeku, pozemljaru, ponudio vječnost u blistavoj uskrsnoj zori. Veslači nisu nimalo posumnjali, žar je gorio u njihovim srcima; On je bdio nad njihovim žarom i žarom kojim ih je čekao. Odakle taj duhovski žar u veslačima ako ne od krštenja u Vazmenoj noći – u nedjeljnoj zori?! Smijemo zaključiti da su veslači odrasli ljudi, kršteni u Vazmenoj noći; postavši snagom jaki, sada duhom jači; uvijek hrabri, sada neustrašivi; opremljeni opremom Božjom da uzmognu odoljeti u dan zli… štiteći se štitom vjere kojim će moći ugasiti ognjene strijele (usp. Ef 6, 13.17).
Veslati u mraku opasno je i pogibeljno, no veslači su i u takvim okolnostima stigli blizu odredišta. Našli su se u posvemašnjoj mrklini nad morem. Osvit nije isto što i zora. U osvitu je tek malo bljeđi mrak koji se polako „razgrađuje” iz najmračnijega prema manje mračnu. Tko ima hodočasničko iskustvo pješačenja prema udaljenijim svetištima, osobito kolovoskim noćima, zna da je prohladno u ne tako dugoj kolovoskoj noći te mnogi nose svoje ogrtače, usprkos tome što kretanje donekle zagrijava. A veslači u lađici mogu samo mirovati u tami neba i tami mora, i vlazi.
Osvit nalikuje blijeđenju tame, kao da se mrak razgrađuje ili hlapi od pojave ružičaste svjetlosti, do praskozorja. I hrvatska poslovica svjedoči: Mrak je pred zoru najgušći. Veslači su ispod tamna i neprozirna neba, tada je i more neprozirno i tamno. Hladnoća, umor, veslanje, šum valova ili vesala lako navlači san na oči, oteža ne samo vjeđe, nego i duh. Otežalim vjeđama lako se priviđaju sjene u hladnoj tami. Bez Mjesečeva svjetla, bez zvjezdana svoda nad sobom, u tamnoj noći nije lako odrediti hoće li lađica pristati na pijesak ili će se nasukati na kakvu hrid… Zato se obraćaju Kristu: „Kriste, kroz naš osvit kamo tako rano?” U tom se pitanju ponajprije vidi njihova sloboda i bliskost s Kristom, potom njihova svijest o svojoj ograničenosti jer „kroz naš osvit” ne može se ništa vidjeti, još je rano, mrak nije prijatelj ljudima na otvorenu moru. Mornari možda naslućuju tek svjetlost izlazećega sunca, no još je daleko do prve sunčeve zrake, one koja će pasti na žalo ili kljun njihove lađice. U trećem stihu oćutjeli su nešto u sebi samima, a možda su to i spoznali u istom času. Jesu li osjetili da njihovo srce više nije isto, da možda više ne gori kako je gorjelo?! Je li se u tome mraku skrivala neka sjena?! Kao da su posumnjali u sebe same.
Riječi sjena i sjeta na rubu su glasovnoga i asocijativnoga podudaranja. Naime, sjena označuje prostor zaklonjen od sunčeva svjetla ili podalje od njega, ugodnu hladovinu, plošan odraz ili obris kakva predmeta ili tijela na površini. U drugome značenju sjena nije poželjan pojam, upućuje na slabosti, nedostatke, krivnje, npr.: biti nečija sjena, biti u čijoj sjeni, bojati se svoje ili tuđe sjene, carstvo sjena; u medicini: sjena na plućima. Sjeta je, pak, nalik tugovanju, katkad i snažnija od tuge, a sjetne su osobe sklone tuzi, tugaljive, potištene, melankolične i povučene, nepoduzetne. Nerijetko odustanu na samu koncu, tonući sve dublje u sjetu. Sjeta se može došuljati k svakom plahu srcu koje uzima „zdravo za gotovo”, kako kaže narodna mudrost. Time se hoće reći da se nešto prihvaća kao sigurna istina ili valjan zaključak, ali i kao utješna obmana. Ima osoba koje sebi ili drugima, tobože lijepom riječju, znaju umanjiti svaku radost ili zaslugu, to su tvorci sjete.
Srce koje gori nije sjetno, ono je poduzetno, smiono, hrabro, velikodušno, i razdaje se gorljivo jer u njemu plamti Ljubav. Veslači koji se ne boje ploviti svu noć, došavši umorni i iscrpljeni, nadomak cilju, oćutjeli su se drukčije, kao da u svojem hrabru i uspjelu pothvatu nisu osjetili zadovoljstvo. To se događa i drugima jer naporan posao, strepnja i zamor ne umanjuju samo tjelesne nego i duhovne snage. No veslači su znali zapitati svoje srce. Dobro je propitkivati same sebe i tražiti odgovore na pitanja kako bismo jasnije i pouzdanije razlučivali. Sjeta nije dobar drug, stoga veslači iznova prebiru po riječima koje su rekli Kristu, i prepoznaju ključnu riječ – „sjeta” jer još ne vide sunce na pijesku… Zar su oni ikada pomislili da Sunce može nestati ili uginuti, da ga lopov može ukrasti… Zar pijesak upravlja Suncem, zar se Sunce oduvijek ne kreće svojim nebeskom stazom?!
U posljednjoj, četvrtoj kitici, opet se spominje pijesak ili sprud, standardna riječ nastala od praslavenske riječi *prǫdъ, a označuje riječni nanos ili nasip. U pradavnim vremenima prvotno je ta riječ značila: brana, obala ili –„nešto nad vodom”. Nije li im sjeta postala branom da krenu dalje?! I sprud i brana leže poput obale, tek vjetar može pokrenuti pijesak i prašinu. Pijesak i prašina predstavljaju ništavnost, prolaznost, zaborav… ništavilo.
Veslači su posvijestili svoje stanje: nisu se bojali zaploviti u noć na pučini, ustuknuvši nakon duga veslanja pred noću na pučini. Spoznali su vlastiti strah i svoju nesigurnost, opet se pojavila slika koju su već vidjeli: pijesak i sprud jedno je te isto; veća ili manja zrna prašine koju vjetar nosi kamo hoće. Veslači nisu kao sprud, ni kao mreže što leže – prazne, raskidane i nepotrebne… Raskidne mreže propadaju i trunu, ničemu ne služe. Oni su spremni za najteže pothvate, svladali su svoje strahove na valovitoj noćnoj pučini, njihovo se srce otelo sjeni sjete. Imali su čvrstu vjeru u Onoga koji je zaprijetio vjetru i moru svojim riječju: „Utihni! Umukni!” Pobijedili su svoje strahove. Znali su da im je dano more i snaga, razum i volja, potreba i želja da pođu za Njim.
Kao da su čekali da spoznaju ono što im je dano… I Bog im je to dao, dočekao ih je kao otac: iscrpljenim i umornim veslačima pripravlja ribu da se okrijepe, da ojačaju.
U drugoj rečenici posljednjega stihu Načinovićeva soneta, vrhunac je odnosa između Boga i čovjeka. Usklik na koncu soneta „O, milosna hrano!” ima višestruka značenja: doslovno, preneseno, simboličko, skriveno (anagogijsko), metaforičko i teološko. Na svakome je čitatelju da pronađe „svoje značenje”.
dr. sc. Nada Babić
Photo by Nicola Richli on Unsplash
