Dragutin Domjanić: Pahulice / Božič

Radost je osobit osjećaj. Možda radost buja u duboku miru, možda dubok mir klija u radosti.

Neki se osjećaji mogu „kupiti“, primjerice: veselost, veselje, to potvrđuje naša poslovica: „Bože, daj mi zdravlja, veselje ću kupit!“ Ima ljudi koji se pretvaraju da su sretni ili tužni, oduševljeni ili povrijeđeni kako bi bili u skladu sa stvarnošću „kakvu žele“. Nerijetko u tome uspijevaju, premda nisu pravi glumci, zacijelo time postižu dio čega što im treba. 

Ima plemenitih osjećaja koji se ne mogu kupiti, osjećaja koji opečate lice ili duh osobe. Među takvima je osjećaj radosti koji se ne da patvoriti; ne može se ni glumiti ni kupiti jer dolazi odozgor, a odsijeva u dubinama bića.

Snijeg je jednima radost, drugima pokora, čistačima ulicâ posao, vozačima opasnost.

Prvi snijeg u godini osobita je radost djeci: jedni se bacaju u snijeg poleđuške, drugi se grudaju i sanjkaju, vrište, viču i dozivaju se… I sáma sam kao dijete uživala u snijegu sve dok mi prsti ne bi postali modri pa bi mi roditelji svojim dahom grijali i ruke i stopala. Djetinjstvo je povlašteno vrijeme u koje se više ne može vratiti. Kako postajemo stariji, tako se češće sjećamo svoga djetinjstva. Svaki naraštaj ima svijest o posebnosti svojega djetinjstva. Tako Tin Ujević u drugoj kitici svoje pjesme Uhapšen u svojoj magli (u drugoj strofi) kaže:

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

U djetinjoj dobi svijet se ponajprije spoznaje tjelesnim osjetilima: sluhom, vidom, njuhom, opipom i okusom. U snijegu i moru oćutimo gotovo svih pet osjetila u istom času. Ipak, u djetinjoj je dobi najbolje imati obitelj: roditelje, braću i sestre, rodbinu, prijatelje i susjede od kojih će spoznavati razliku između onog što je dobro i onoga što je loše ili opasno.

Dragutin Milivoj Domjanić potomak je stare hrvatske plemićke obitelji, rođen 12. rujna 1875. na djedovu obiteljskom imanju u Krčima i Donjoj Zelini. U svojoj petoj godini postao je siročetom kada je umro njegov otac, gradski tajnik. Domjanićev suvremenik, Antun Gustav Matoš, piše o Domjaniću: „Mi svi dobro pamtimo još iz gimnazije tog konviktorca sa začuđenim bijelim licem čovjeka zanimanjem sanjara, koji osim lirike kao da ne pozna energije. Skromnijeg gospodina teško je zamisliti, i ne ponavlja se bez razloga u toj poeziji sve do indiskretnosti riječ ‘diskretno’. Noću ga još nikad ne vidjeh u gostionici ili kafani, a s ulice ga ne pamtim drukčije no u društvu dviju dama: jamačno njegove majke i sestre.“

Domjanićevo školovanje odvijalo se u konviktu[1], svojevrsnom studentskom domu za mladež koja se ne može obrazovati u mjestu prebivališta, potom u gimnaziji da bi na koncu obrazovanja doktorirao pravo. Možemo zamisliti petnaestogodišnjega mladića koji je, stupivši u konvikt, ostao sâm; majka i sestra nisu ga mogle često posjećivati. Naime, živjeli su na jugoistočnim obroncima Medvednice, to jest u Prigorju u kojem su bila pitoma sela: Podsused, Vrapče, Šestine, Remete, Markuševec i Čučerje, a danas su zagrebački kvartovi. Svakako valja znati da je u Šestinama pavlinski samostan osnovan krajem 13. st.; isprva je poslanje pavlina bilo školstvo i poučavanje naroda učinkovitoj zemljoradnji. Danas su ondje karmelićani, a crkva Uznesenja Marijina obnovljena je u 18. st. baroknim stilom.

Matoš, kao kritičar i poznavatelj književnosti svojega vremena, o Domjanićevoj lirici kaže: „Čist ekskluzivan lirik, i kako je čist produkat zagrebačkoga duha, on je danas možda najtipskiji predstavnik zagrebačke škole i gornjohrvatske pjesničke kulture.“[2] Nešto kasnije piše: „Domjanić je čovjek kontemplativan, sanjar, ali nije refleksivan.“ Zacijelo je Domjanić od ranoga djetinjstva slušao napjeve adventskih i Božićnih pjesama iz znamenite zagrebačke pjesmarice Cithara octochorda (1701.): Poslan je anđel Gabriel, Klikujte sada zanosno, Zlatnih krila, Raduj se, grade Nazaret… u došašću, te božićnih: O, detece moje drago (vusnutka), Narodi nam se kralj nebeski, Svim na zemlji itd. Ne čudi stoga što su i mnoge njegove kajkavske pjesme izrazito pjevne. Matoš će o Domjanićevoj zbirci reći: „ …ima u toj zbirci izrađenih dotjeranih pjesama koje mogaše dati tek pravi, rođeni pjesnik, dostojan za ulazak u svaku antologiju.“

Rođen u vremenu propadanja i osiromašenja aristokracije zbog čega se školovao u konviktu, zatim u gimnaziji, uspio je doktorirati, postati istražnim sudcem i vijećnikom Sudbenog stola u Zagrebu. Ne čudi da je bio bolećiv, povučen zatvoren u sebe i svoj ladanjski svijet te u svojoj prvoj zbirci Pjesme (1909.) piše o perivojima i krajobrazima, kišnim kapima, uvelu lišću… Nadomak njegovoj četrdesetoj godini, 1914. započeo je Prvi svjetski rat, nakon kojega je nestala Austro-Ugarska, a nastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca kojim je vladala srbijanska dinastija Karađorđevića. Kao vrhunski pravnik Domjanić je znao „regnum regno non praescribit leges“ te da je ta „kraljevina“ nastala početkom 19 st., a Hrvatsko kraljevstvo u 10. stoljeću. Domjanić počinje pisati zavičajnim rječnikom, u dvjema pjesničkim zbirkama: V suncu i senci (1927.) i Po dragomu kraju (1933). U svakoj od tih dviju zbȉrākā po jedna je pjesma o blagdanu Božića.

Pjesma Pahulice u zbirci V suncu i senci izrazito je ritmična,četiri četverostiha, kako četiri tjedna došašća, u svakoj strofi izmjenjuju se stihovi sedmerac i peterac, duži stih s kraćim stihom, veće pahulje s manjima… Pahulje lepršaju zrakom u polaganim padu, nerijetko se stapajući s najbližim pahuljama i tako mijenjaju oblik. Kad padnu na odjeću ili dlan, uočavamo da nijedna nije ista, da je zapravo kristal koji kratko traje… Ta nas „krhka minijatura“ istodobno čudi i raduje. Svaka je pahulja unikat… Neponovljiva… U pitomom je Prigorju snijeg uobičajena pojava, možemo zamišljati lirsku dušu koja, ispod strehe, promatra pahuljice i razmišlja o Djetešcu, o Bogu malahnu, o Isuseku… o detecu… Pahuljice ga ne će probuditi – one su tihe, ne će mi naškoditi – one su mekane, one dolaze iz visina – odatle dolaze i anđeli… Kmica (tama) je u gračanskim i šestinskim šumarcima, polako se smračuje u lugu, ali cestu osvjetljuje mjesečina koja blista na bjelini snijega ili na mrzloj stazi utabanoj mnogim koracima. I tim će putem proći Božić, djetešce, noseći mnogima ono kaj si on želi,tj. ono za čim čezne ljudsko srce… Tako Domjanić u svoju pjesmu stavlja svakog pojedinca, ne cijelo ljudstvo, nego svaku pojedinu osobu.

U drugim dvjema strofama, zapitat će kaj želim si ja, dakle sáma sebe, ali će odgovor i dalje biti usmjeren na sve, ne na sáma sebe: rekel bi, naj vsakomu, puno srca da. Posljednja strofa svojevrsni je „finale“, shvaćamo da smjera na sav puk hrvatski, ne samo na hrvatsku domovinu nego i na cijeli svijet, da bu narod narodu, kak i bratu brat, to jest na složnu braću jer takvi grade, a nesložni razgrađuju, ruše i uništavaju ne samo ono vidljivo nego i nevidljivo, ono duhovno.

U tisuću i sto godina, na tlu već natopljenu krvlju salonitanskih mučenika, Hrvati su, od romanike nadalje, u svakoj epohi, imali velike kipare i slikare, pjesnike ili glazbenike, graditelje i izumitelje, leksikografe i kartografe, svećenike i biskupe, svetce i blaženike, i toliko drugih… Nisu hlepili za tuđim posjedima niti su podizali ratove… Tražili su stare pravice … da budu svoji na svome, da imaju svoje kraljevstvo, svoju državu… Na žalost, nakon propasti Austro-Ugarske, Hrvati su dobili još goru državu, Domjanić je to dobro znao, da ni ta vlast niti ustroj nove troimene države niti može, niti želi zadovoljiti Hrvate.

Pjesma Božič u zbirci Po dragomu kraju na osobit je način suprotstavljena pjesmi Pahulice u kojoj sve treperi i giba se, Mjesečevo svjetlo i pahuljice, pod naslagama pahuljica njiše se i crnogorica spuštajući granje od težine snijega… U prvim trima strofama sve je u sadašnjosti, u prezentu, za razliku od pjesme Božič u kojoj kondicionalom, tj. oblikom glagola kojim se uvjetuje neka radnja koja pak ovisi o kakvoj drugoj radnji.

Promotrimo li pomnije sadržaj stihova, uočit ćemo da pjesnik jedva skriva svoju tugu ili bol, izričući svoje potrebe i potrebe svojega naroda. Ukratko, riječ je o radnji koja se može, ali i ne mora dogoditi ili izvršiti, npr. glagolima: „posipal bi, spunil…“ koji se odnose i na ostale predikate u stihovima s česticom „da“. U drugom dijelu te pjesme, poželjevši sreću baš svemu što je osjećao duboko svojim (selu, gradu i gaju), taj je samozatajni lirik poželio sreću i sebi.

Ne znamo je li slutio svoju smrt, preminuo je u dragome kraju, u Zagrebu 7. lipnja 1933. u godini izlaska njegove treće pjesničke zbirke nazvane U dragome kraju.

dr. sc. Nada Babić

Napomena: Budući da nisam imala u rukama nijednu od dviju Domjanićevih kajkavskih zbirkâ, u nekim knjigama (antologijama, zbornicima i sl.)  nalazila sam na slovo/glas „ć“  na mjestu gdje je u prigorskom govoru glas /slovo „č“, bilo u naslovu ili u stihovima. Tako neka ne bude slovo ć nego slovo č u ovom tekstu.

[1] konvikt (lat. convictus): zajednički život, jelo za istim stolom, drugovanje.

[2] Planina Donja i Planina Gornja, dva su sela na obroncima Medvednice, oko 15 km sjeverno od Sesveta; Planina Donja ima 492 st., a Planina Gornja 201 st. (2021). Nastala su razdvajanjem sela Planina (u statističkim izvorima od 1991), odn. odvajanjem njezinih zaselaka. U Planini Donjoj je crkva sv. Jurja (prvobitna crkva iz XIII. st. nadograđena je 1651) sa zvonikom (XIII. st.). – Prvi se put Planina spominje 1278.

https://www.enciklopedija.hr/clanak/planina-donja-i-planina-gornja (pristup: 22.XII. 2025.)

Photo by Denys Nevozhai on Unsplash