Maranatha
s glazbala duše i tijela viče
Samo u Gospodnjoj sjeni
listamo priče:
o nekom kruhu umnoženom
o nekom vinu blagoslovljenomu
o nekom zdravlju – svezdravlju
I križu
što se iskupiteljski lista
O ljepoti
što izmiče umijeću kista
Maranatha
Maranatha
Mi smo čudo
I Sna
i tla
I rastemo s Tvojom lozom
s Tvojim žitom
I ne bojimo se zasjede
malih lisica
prozirući i sjeme
i korijen.
Dobre su berbe
u dobrom vinogradu
I u tami
Gospodnje staze vode.
Stanislava Adamić
Između rijéčī i rijékā postoji bliskost: obje teku iz duboka izvora; obje silaze s neba na zemlju, obje se k nebu podižu. Ljudi mogu bez rijeka pa i bez zemlje ili domovine, ali ne mogu bez riječi, bez jezika. Nutarnji dom ondje je gdje su riječ i jezik Jedno, kuća bitka.
Riječju maranatha pjesnikinja nije samo naslovila pjesmu, nego ju je i „osnovala“ kako bi na osnovi istkala potku svojih misli, osjećaja i stanja koje smješta u značenjsko polje naslova. Osim naslovne riječi, kojoj možda neki ili mnogi ne znaju točno značenje, sve su druge riječi jednostavne, uobičajene, razumljive i osmoškolcima.
Pjesma ima dvije strofe, u prvoj su dvadeset i dva stiha, u drugoj četiri. Riječju maranatha iskazuje se i želja i čežnja za Gospodinovim dolaskom: da siđe k nama, da bude blizu, da ga vidimo, da mu se radujemo… Tko čita Sveto pismo, tko vjeruje Isusu, zna Isusovo obećanje: Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. (Iv 14, 3). Čitanje Svetoga pisma nikada nije samo čitanje, nerijetko je prisjećanje i zamišljanje, zapravo: istodobno razumijevanje poznatoga i novootkrivenoga, istom shvaćena. I sve to valja činiti polako i bez buke. No drugi stih „viče“:
Maranatha
s glazbala duše i tijela viče
Glagol vikati znači: glasno dozivati, dozivati vikom li vikanjem; glasati se jakim glasom; galamiti. Vika, galama i povišeni tonovi nisu ugodni uhu, a neprikladni su društvu. Vika je suprotna tišini i miru, no postoji i vika kakva je nužna društvu, tada upozorava ili uzbunjuje, primjerice: kad što zahvati vatra, kad je komu potrebna hitna pomoć, kad se traži koga zalutaloga i slično. Pjesnikinja ne smjera ni na jednu od tih dviju „vika“. Ovdje je vika ugodna, ona dolazi iz dubine tijela i dubine duše. U ljudskom su tijelu savršeni govorni organi te dva rezonatora: usna i nosna šupljina u kojima glas, pojačavanjem određenih treperenja zvučnoga izvora, dobiva svojstvenu boju. Osobe prepoznajemo i po glasu i boji glasa. Glazbala su strune duše, svaka struna izriče želju brjegova vječnih, ta je želja u naslovu pjesme. Svaki čitatelj u to značenje unosi svoje potrebe, bila to čežnja ili slutnja, zanos ili ljubav, radost ili blagost, mir… Mir je, zapravo, nutarnji sklad koji daje samo Gospodin.
Zamijetili smo da prva dva stiha nisu „zatvorena“ točkom, a treći stih ipak počinje velikim početnim slovom.
Samo u Gospodnjoj sjeni
listamo priče:
Biva jasno da su se pokrenula glazbala duše i tijela jer listanje priča nije ništa drugo nego čitanje Božje riječi, dakle evànđēljā, a priče su o čudima koja je Isus učinio i prispodobe kojima je Isus poučavao. Ima li koji čitatelj koji se ne bi mogao prisjetiti priče o nekom kruhu umnoženom, o nekom vinu blagoslovljenomu ili one o nekom zdravlju – svezdravlju?
Uočimo: teme su tih priča kruh, vino i zdravlje. Tako je bilo i prije Isusova rođenja, a tako je i danas. Osim doslovna značenja, u našem je narodu kruh znak životne sigurnosti (imati svoj kruh: imati siguran posao, zaraditi za svoje potrebe; ne biti siromah) ili znak za dobru ili plemenitu osobu (dobar kao kruh). Vino je znak životne radosti, i danas je boca vina dar s kojim se ne može pogriješiti, a najbolje vino u povijesti svijeta bilo je ono na svadbi u Kani Galilejskoj premda ne bijaše od ubrana grožđa nego po Riječi. Dakako, pjesnikinja ponajprije podrazumijeva euharistijski kruh i vino.
Imenicu „svezdravlje“ možemo shvatiti kao tautologiju[1] ili kao pjesnikinjin neologizam[2]. Primjerice, pokaže li se kako je medicinski nedvojbeno da je neka osoba posve zdrava tijelom i duhom, tada su riječ „zdrav, zdrava“ potpuno točne i posve dovoljne. Ako su dvije osobe ili više njih posve zdrave, tada među njima nema zdravijih i najzdravijih, sve su iste, tada je riječ o tautologiji.
Danas tražimo sve što je zdravo: trčanje je zdravo, hodanje također, zdrava hrana… jer tako piše na omotu, a da u to vrijedi povjerovati jamči visoka cijena. Kako je zdravlje „vrjednije od zlata“, tjelovježba je postalo „ultimativnom svrhom“, sve je drugo manje bitno od zdravlja: obraz, vjera, odgoj… Dakako, i zdravlje je Božji dar, ali je sveopća briga o vlastitom zdravlju krenula u krivom smjeru, to jest protiv zdravlja: vježbanje u teretanama, provođenje najrazličitijih dijeta bez savjeta medicinskih stručnjaka, sve do različitih vrsta ovisnosti o estetskim tetovažama i estetskim operacijama. Čini mi se da je svezdravlje dobar neologizam jer ističe očitu obmanu koja ima vojsku sljedbenika. To je osobito pogubno kršćanima: staviti jelo i tijelo iznad Stvoritelja tijela i Darivatelja jela. Takvu je svezdravlju prava suprotnostjedino križ, no križ je tomu ujedno i lijek: Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe (Iz 53, 5).
One priče koje listamo nisu novinske, knjiške ili zamišljene, one su doista narasle u Gospodnjoj sjeni, na živom drvetu križa. Po mudrosti toga križa valja ustrajati u poniznosti poslušnosti, to rađa mirom.
I križu
što se iskupiteljski lista
O ljepoti
što izmiče umijeću kista
Maranatha
Maranatha
Gdje je mir, tu ima mjesta i za prijateljstvo i radost. Križ je svojevrsni biljeg pravednika i kršćanina; svijest o križu i muci, o otkupljenju po neizrecivoj Ljubavi i takvoj dobroti. Otkupljeni smo cijenom Neprocjenjivoga. To nitko drugi ne može učiniti, nitko do li Gospodin! Eto razloga da kličemo i zazivamo; Maranatha!
Značenje usklika maranatha može se iščitati donekle različito: Naš Gospodin je došao (maran atha), Naš Gospodin će doći ili Gospodine naš, dođi (Marana tha)[3]. Dakle, u dvama od triju manje-više sličnih izraza izrečena su dva vremena: prošlo (došao je) i buduće vrijeme (doći će). U biblijskim i klasičnim pripovjednim tekstovima povezanost prošlosti i budućnosti podrazumijeva dugo razdoblje ili vječnost. Sadašnjost je danas, to jest svaki dan; dan ili tek sama mijena!
Treća se izreka ipak razlikuje, ne izriče vrijeme dolaska nego način: zapovijeda, traži, zahtijeva da Gospodin dođe. Samo po sebi takvo je što neuljudno jer je riječ o nepoštovanju osobe. U semitskome ophođenju nema imperativa kao zapovjednoga glagolskoga načina, riječ je o uljudbenome krugu pojedinih naroda i jezika. Uljudnije osobe radije s će se poslužiti molbom, umjesto: Dođi! može se reći: O, da dođe., Hoćeš li doći?, Neka dođe. itd. U našemu – brojem malome narodu – i danas ima čakavskih i kajkavskih mjesta gdje se ocu i majci još govori „vi“ umjesto „ti“ ili pak izraza u kojima se izbjegava zapovjedni način (imperativ) i zamjenjuje optativnom, tj. željenim načinom, npr. Bi li mogao reći…, i sl.
Prvim je kršćanima Maranatha bilamolitva koji su ponavljali, dozivajući u svijesti njezina značenja, radujući u iščekivanju Gospodinova ponovnoga dolaska. Teško je predočiti golemo razdoblje – dva tisućljeća udaljenosti – između prvih kršćana i današnjih kršćana. Ustrajno zazivanje maranatha svjedoči o želji za susretom s Gospodinom, o užitku sama poimanja Božjega imena, o neprestanome zazivanju kao razgovoru između dva sȓcā ili pak nesvjesno; rječnikom današnjice: na autopilotu. Dok vozači automobila gledaju kroz vjetrobransko staklo, pazeći na vozila ispred i iza sebe, istodobno uočavaju i pamte krajolike, ali nikad ih to ne će odvesti s ceste kojom voze. Ono koji hodajući ili sjedeći ponavljaju tu lijepu riječ, stalno su uz Božje ime, u osobitu odnosu. Poput vrsna vozača, ni oni nikada ne će dati veću pozornost čemu zanimljivu izvan ceste negoli samoj cesti i odredištu svojega putovanja. Oni se čude snovima ili očekivanjima i tlu na kojemu rastu, to jest svojoj zemlji, onome što im je darovano:
I rastemo s Tvojom lozom
s Tvojim žitom
Loza daje vino, to jest radost, od žito nastaje kruh, to jest snaga. Koliko je darova u tim dvjema biljkama, koliko radosti i snage u sinovima ljudskim. Radost i snaga snažna su uporište srca i uma čovjekova. Nestaje straha i tjeskobe, svijest o Bogu kao izvoru i djelitelju svakoga dobra dara rađa znanjem i mudrošću, zahvalnošću i pouzdanjem. Sve je to rečeno drugom strofom:
I ne bojimo se zasjede
malih lisica
prozirući i sjeme
i korijen.
Četiri stiha druge strofe prožeta su mnogim biblijskim asocijacijama, značenjima i suznačjima. Odsijevaju povjerenjem u Gospodinov dolazak, u dobro uređen svijet kojim ravna ruka Svevišnjega, iskusili su njegovu blagost.
Zacijelo ima čitatelja koji su ovu pjesmu doživjeli snažnije, dublje, osobnije, ogrnuli su se plaštem pjesme i smjestili se u sigurnost druge strofe. Njihovo je iščekivanje pouzdano, odano, bez sjenke sumnje. Dotaknula ih je Ljubav s visina.
O pjesnikinji:
https://hbl.lzmk.hr/clanak/adamic-stanislava#clanak
[1] tautologija (grč.), ponavljanje istih zamisli istim ili različitim riječima, ili izricanje nečega što je obuhvaćeno onime što je već izrečeno (tuče ga i bije). U stiliziranju teksta može imati važnu ulogu (mala kućica: upotrebom toga pridjeva i umanjenice upravo se naglašava ta malenost). https://proleksis.lzmk.hr/48459/
[2] neologizam (franc.), naziv za riječ ili izraz kojim se nov pojam opisuje u načelu sredstvima svojega jezika (osnova, tvorbeni nastavci), umjesto da se možda opisuje riječju preuzetom iz drugoga jezika; novotvorenica. Riječ se isprva može smatrati neologizmom, no ako se proširi i udomaći, ona to zapravo s vremenom prestaje biti. Tako su npr. razmjerno nove riječi ozemlje (teritorij), svemreža za svj. računalnu mrežu (www.), tipkovnica, odgorčiti itd. https://proleksis.lzmk.hr/38702/
[3] https://hkm.hr/duhovnost/dodi-gospodine-isuse-maranatha/
dr. sc. Nada Babić
