Ima li roditelja koji se u nekom obliku nije zapitao upravo ovo?
Istraživanje koje je proveo Pew Research Center u SAD-u (detaljnije https://www.pewresearch.org/internet/2020/07/28/parents-attitudes-and-experiences-related-to-digital-technology/) pokazuje kako dvije trećine ispitanih roditelja smatra da je teže biti roditelj sada nego prije 20 godina, a većinom za to krive tehnologiju: mobitele, internet, društvene mreže… No, u ovom se istraživanju pokazalo i da 7% ispitanika smatra da je danas lakše biti roditelj nego prije 20 godina. Glavni uzrok tome, smatraju, jest opet tehnologija!
Digitalno je doba započelo sedamdesetih godina izumom mikroprocesora, što je donijelo revoluciju u proizvodnji računala i pokrenulo nagli razvoj tehnologije. Uistinu, napredak je nevjerojatan: u vrlo kratkom vremenskom razdoblju toliko je toga postalo moguće, o čemu se moglo tek sanjati. U čemu je onda problem? Zašto ovaj pojam digitalnog doba većini ipak ima negativan prizvuk?
Digitalno doba donosi neke specifične izazove za svih, a posebno za roditelje, i svi se mogu sažeti u jedno: danas čovjeku u ruku stane čitav svijet opasnosti. Postavlja se pitanje: Kako u ovom društvu, koje zahtijeva korištenje tehnologije, zaštititi dijete od svih opasnosti koje ona donosi?
Projekt D.E.C.I.D.E. pokrenut je upravo da bi pomogao roditeljima, i to istraživačkim radom i materijalima. Zanimljivo je istraživanje koje je provedeno o roditeljskoj medijaciji (više o istraživanju i samom pojmu roditeljske medijacije vidite ovdje), a pritom posebno mislim na dva podatka. Najviše roditelja (39,4%) koristi aktivnu medijaciju, što, smatram, svjedoči o tome da roditelji ipak postaju svjesni važnosti razgovora i suradnje s djecom u korištenju tehnologije. No, valja primijetiti i da se najmanje koristi tehnički nadzor (13,7%) što svjedoči o jazu koji i dalje postoji između roditelja i djece po pitanju snalaženja s tehnologijom. U tome se vjerojatno krije i najveći problem: roditelji koji sami ne znaju koristiti tehnologiju teško da će moći pomoći svojoj djeci da je nauče ispravno koristiti.
I to je ono ključno: odgoj za digitalno okruženje ne razlikuje se mnogo od onoga za fizički svijet. Roditelji mogu poučiti dijete o ponašanju i snalaženju u fizičkom svijetu zato što se sami u njemu znaju snaći, upoznati su s opasnostima i znaju kada i kako treba postupati.
Dakle, najbolja stvar koju roditelji mogu učiniti za svoju djecu jest potruditi se oko vlastite medijske pismenosti, a odlična početna točka za to jest portal medijska pismenost.hr. Osim toga, dostupne su i sjajne knjige, poput Digitalni minimalizam Cala Newporta ili Digitalna demencija Manfreda Spitzera, koje donose zanimljive poglede na problematiku tehnologije te savjete kako s njom „izaći na kraj“.
Svi koji pokušavaju na razuman način, umjereno, koristiti tehnologiju, dobro znaju kakva je to bitka. Tehnologija nije tek problem mlađih generacija, ona je novost koja svima već zahvaća sva područja života. Zašto se ne bi roditelji i djeca ujedinili i zajedno ispitivali mogućnosti koje tehnologija pruža, jedni od drugih učili i jedni drugima pomagali? Tada bi se, kombinirajući mudrost starijih i snalažljivost mlađih, tehnologiju uistinu moglo „upregnuti“ u izgradnju boljega svijeta. Umjesto da dopustimo tehnologiji da nas udaljava, shvatimo je kao zajednički projekt!
Emanuela Matijaca,
studentica 2. godine Integriranog Filozofsko-teološkog studija Sveučilišta u Splitu
