Dok očekujemo zadnju grupu Modravaša, popunjavamo stranice našeg modravskog spomenara jednim duom koji je ostavio (a i dalje ostavlja) neizbrisiv trag i u SKAC-u i na Modravama. Riječ je o mami Jadranki i sinu Ivanu: Ivan je još kao nerođena beba bio u pripremi prvih Modrava. U visokoj trudnoći sam tek odselila iz Zagreba, krajem lipnja, nešto prije Lukinog udesa. Tako da je Ivan sigurno zajedno sa mnom proživljavao taj proces pripreme, upio entuzijazam i energiju kojom se stvarao projekt Modrava. Toliko puta je p. Pavin, koji je živio vrata do SKACA, blagoslovio moj trudnički trbuščić, da je Ivan primio more blagoslova prije rođenja.
Počeci početaka
Jadranka je sudjelovala u organizaciji prvih Modrava. Prve asocijacije na Lukine riječi kako će jedan biskup ustupiti neku zemlju, pomoći naći brod, i da tamo imamo kamp – zvučale su kao neka fantazija. Kao osoba koja voli strukturu, tada sam se u ulozi voditelja projekata SKAC-a bavila time da osiguram sadržaj i svu opremu koju sam mogla preko donacija i projekata, a njemu sam prepustila taj san. Činio se totalno inovativnim, ludim, neostvarivim i to mi se u stvari i sviđalo. Tada je to bila sasvim drugačija vrsta evangelizacijskog djelovanja Crkve i upravo me to privuklo. Sa malom sumnjom, a puno entuzijazma krenuli smo u projekt Modrava, jer je p. Luka svakim danom dokazivao da stvarno ide dalje s tom idejom i da se ona unatoč mnogim protivštinama ostvaruje.
Pored pronalaska donacija hrane, šatora, hladnjaka na plin i drugih potrepština nužnih za preživljavanje gotovo pustinjskih uvjeta, jedan od većih izazova bilo je i osmišljavanje sadržaja te pronalazak i priprema animatora. Okupila sam animatore i zajedno s p. Slavkom Pavinom, salezijanskim animatorima i našim ljudima iz SKAC-a stvarala plan za tjedan dana boravka. Htjeli smo da to bude zanimljiv duhovno-rekreativni program u kojem bi mogli sudjelovati mladi svih profila. Na temelju dugogodišnjeg iskustva duhovnih vježbi, slagali smo mozaik od reda molitve, reda kontemplacije, reda rada i zajedništva. Sveta Misa je bila u planu svakog dana, a prema dnevnom ritmu bismo birali sadržaje. Svakako je cilj bio postići balans između molitve, rada i zajedništva te balans u temama između onih koje se odnose na osobnost, onih koje se odnose na zajedništvo, nekih pitanja vjere i morala, i onih pitanja koja se odnose na kontekst u kojem mladi žive. Kroz cijelu godinu smo se susretali jednom tjedno i radili na temama. Taj dio je bio jako lijep jer smo se upoznavali i međusobno poticali, stvarali nove ideje.
Mali dio svemira
Modrave su bez volontera nezamislive, a jedan od ovogodišnjih logističara je upravo naš (a zapravo Jadrankin) Ivan. Početkom 2023. godine počelo je okupljanje ekipe za logistiku pa sam tako i ja bio sretnik koji je dobio pozivnicu za taj način služenja. Odluka je bila laka, proslijedio sam mail svom modravskom bratu Lovri koji je odmah prihvatio da skupa budemo logističari na terminu. Inače se volim baciti u nepoznato, a uz nešto iskustva od prije prirodno mi je došla ta uloga. Najviše se veselim vožnji broda. Tih desetak minuta od kopna do kampa je „moj mali dio svemira“. Iznenadim se kako svaki put nešto novo i drugačije uočim, bilo da je to bova koja je otpala kada sam odlazio ili nova jahta koja uplovljava u uvalu. Razgovori na brodu su jedinstveni. U tim posebnim uvjetima buke, a nekima i panike, shvatiš kako je malo riječi potrebno da se ljudi upoznaju.
Ivan je za Modrave čuo još u osnovnoj školi: Mama mi je pričala dosta anegdota vezanih uz tadašnji SKAC i ekipu koja je pokrenula udrugu i kamp potaknuta neograničenim entuzijazmom patera Luke. Kako sam svako ljeto od 6. razreda osnovne škole bio na nekim kampovima ili na ljetnom oratoriju, pa kasnije i salezijanski animator, Modrave su mi uvijek bile „u planu“, ali ono kada krenem na faks.
No, svi oni koji poznaju Ivana znaju da mu strpljenje nije jača strana, stoga je stigao na Modrave već nakon 3. razreda srednje škole: Nisam više bio animator na Kmanu pa mi je ljeto bilo „duhovno“ prazno i onda sam vidio story od SKAC-a na Instagramu. Nekako mi je ostao u podsvijesti, a isplivao mi je kada je kolega Lovre iz razreda upitao želim li ići na neki kamp to ljeto. Ja sam bacio ideju Modrava, on je odmah bio za i tako smo se prijavili. Nismo znali zapravo ništa o samom programu na Modravama, ali nije nam to predstavljao neki problem.
Iako mu je mama Jadranka pričala puno o SKAC-u i Modravama, nije mogao znati što ga očekuje tamo: Kada sam prvi put stupio na Modrave, nakon dvadeseto minutne šetnje po suhozidu uz more, vidio sam poslagane naše torbe u liniji, neke ushićene ljude kako nam prilaze (kasnije sam saznao da su to animatori) i jedno poznato lice. Bila je to Antea, skupa smo bili animatori dvije godine na Kmanu. Mogu reći da mi je odmah laknulo kada sam ju vidio jer sam znao da ako je ona tu, onda sljedećih tjedan dana mora biti stvarno nešto dobro. Cijeli taj prvi dan osjećao sam, kao i sada, neobjašnjivu povezanost s Modravama. Ono kao kada nakon teškog semestra dođeš doma na praznike. Odmorit dušu i tijelo za nove borbe.
Iako su samo dvije godine prošle od njegovog prvog susreta s Modravama, Ivan ima jako puno dogodovština od kojih izdvaja sljedeću:
Prošle godine poslije podizanja kampa bio je muški termin na Modravama. Bilo nas je 11, 3 patera, 2 novaka i nas 6 neobično običnih laika. Dovršavale su se malo teže stvari poput zvjezdarnice, popravak ventila cisterne i sjenica. Usput mi je pater Špiro, kao iskusnom moreplovcu (ha ha), dao zadatak da naučim voziti brod one koji ne znaju. Tako smo se uputili novak Ante i ja u uvalu pored vježbati uplovljavanje. Te godine smo imali problem sa motorom na „pasari“ jer filteri goriva nisu bili dobri pa se znao gasiti pri malim okretajima. Naravno da se najgore stvari dogode u najgorem mogućem trenutku tako da je to bilo i ovog puta. Čekam na molu Antu da pristane, a u tom trenutku njemu s lijeva i zdesna dolaze brodovi pristojnom brzinom očekujući da će on na vrijeme pristati i da će se mimoići. Netom što je krenuo, Anti se ugasi motor i ne želi se upaliti, krene ga nositi vjetar, a ja lud već jer vidim širu situaciju s mola vičem: „Ante sidro!“ Nekako je on mojim znakovnim jezikom shvatio što treba, raširio i bacio sidro (što prije nikad nije radio) i uspio zaustaviti brod na mjestu. Ostali brodovi ne bi imali ni mjesta ni vremena zaobići Antu da se on nije zaustavio. Baš u tom trenutku sam prepoznao Božji prst koji nas čuva od nas samih, ali dopusti ovakve situacije da izrastemo iz njih. Danas ne prođe dan na Modravama da se ne sjetim ovog događaja.
Ivan je proveo već puno dana na Modravama, no ove godine je prvi puta tamo bio i zimi: Čudan je osjećaj. Modrave su meni do tada simbolizirale početak ljeta, a onda dođeš na Modrave krajem drugog mjeseca i dočeka te nevera sa naletima juga i kiše. To je bio jedan poseban vikend. Našlo se nas 7 nadobudnih SKAC-ovaca i otišlo u nepoznato, postaviti novi krov na wc-ima. Naravno, kako to uvijek biva, ništa ne može ići lagano u životu pa ni u SKAC-u. Kada smo teškom mukom prebacili sve ploče za krov preko kamenjara, došao je teži dio. Pod velikim pljuskom i vjetrom koji te u nekim trenutcima stvarno htio baciti s krova skupa s nepričvršćenom pločom na kojoj stojiš. Nakon što se posao završi i dođeš u apartman mokar do „gaća“, shvatiš zapravo sto je bit nas volontera. Taj trenutak mi se tako urezao u pamćenje, da mi svoje vrijeme i trud dajemo kako bi netko na ljeto bio na suhome i neometano pronalazio Boga u blagodatima tuđeg rada.
Tajna Modrava
Mami Jadranki teško padaju ove lude Ivanove avanture, no ona ipak najbolje zna moć Modrava: Mi moramo stalno ponavljati da mu je dosta jedan tjedan, da ne mora ići cijelo ljeto, na početak i kraj Modrava, pa još i zimi. Ali Modrave imaju tu privlačnu snagu i one su radi tolike mladosti koja ih je pohodila i dugogodišnje molitve zaista mjesto gdje ljetuje Bog.
Kao i Ivan, i Modrave ove godine slave 20 godina postojanja. Koja je tajna? U njih je uložena velika žrtva p. Luke. On koji je prštio energijom i idejama, radi prometne nesreće je već dvadeset godina prikovan za kolica. Snaga kojom su Modrave započele, Duh Božji koji je bio u početcima, zauzetost tolikih svećenika, osobito isusovaca za projekt, morala je izići na vidjelo i ostvariti se u konkretnom uspjehu Modrava. Najprije je to dobar kvalitetan duhovni program: zatim su tu ljudi koji ga ostvaruju i nose. Naposljetku je tu privilegija da je svećenik prisutan cijelo ljeto i na raspolaganju je za sakramente, osobito sv. ispovijed, klanjanje i svetu misu. Modrave njeguju zajedništvo, nukaju na poslanje jer glavni sadržaj djeluje formativno na mlade koji tu dođu, a sve uz dozu zabave i odmora. Možda najvažniji element je tu ipak svećenik, koji djeluje kao koherentna snaga, temelj duhovnog zajedništva i onaj koji objedinjuje u sebi poziv, zajedništvo i poslanje. To je snaga Modrava uz mnoštvo mladih volontera, koji su otvoreni za dobro, plemenito, spremni na žrtvu i ideale, koji žele pronaći Krista i svojim životom ga pokazivati i drugima. I tako od ljeta do ljeta.
