Priprava za nedjelju Muke Gospodnje ili Cvjetnicu (A)
Čitanja: U procesiji: Mt 21,1-11;
U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mt 26,14 – 27,66
Zajednička misao svih današnjih biblijskih čitanja jest unaprijed naviještena pobjeda progonjenoga pravednika koji se uzda u Boga.
U odlomku iz Evanđelja po Mateju koje se čita na početku procesije s maslinovim, palminim i drugim grančicama opisan je Isusov svečani ulazak u Jeruzalem prvoga dana njegova Velikoga tjedna.
Isus je svečano ušao u Jeruzalemu jašući na magaretu poput pobjedonosnoga kralja koji naviješta mir kako je to navijestio prorok Zaharija (9,9). Već to bi moglo biti dosta da izvučemo zaključak. Isusov pobjedonosni i mirotvorni ulazak u Jeruzalem gdje će podnijeti muku najavljuje da će iz onoga što slijedi izići kao pobjednik. To ne znači da će Isusova muka i smrt biti samo prividna. Njegova muka i smrt bit će stvarna i teška. U Maslinskom vrtu Isus će biti u takvoj tjeskobi da će moliti Oca da ga, ako je moguće, ta čaša mimoiđe. Ali će okrijepljen u molitvi ipak tu čašu ispiti dokraja i proživjeti redom sve ono što je putem prema Jeruzalemu više puta navješćivao svojim učenicima: bit će predan, osuđen, izrugan, izbičevan i razapet, ali će treći dan uskrsnuti!
Prvo misno čitanje donosi odlomak iz Knjige proroka Izaije koji se obično naziva Trećom pjesmom u Sluzi Jahvinom. Ipak, u tekstu koji čitamo ne navodi se riječ sluga, nego njegov glavni lik više nalikuje na Božjeg učenika, koji iz dana u dan sluša Božju riječ kako bi njome krijepio umorne. No, dok taj Božji učenik i učitelj vještim jezikom, kojim ga je Bog obdario, krijepi umorne, postoje ljudi koji ga progone, muče i izvrgavaju ruglu. Svečani ton ove pjesme zajedno sa inspirativnim sadržajem ističe dostojanstvo s kojim Božji čovjek sve to podnosi znajući da mu je Bog pomoćnik i da se neće postidjeti što se na njega oslonio.
U Poslanici Filipljanima apostol Pavao govori o tajni utjelovljenja Božjega Sina. Kada netko tko je jednak Bogu postaje čovjekom, već to možemo nazvati poniženjem kako to Pavao izražava govoreći da je Krist „oplijenio“ samoga sebe i od gospodara postao sluga. Međutim, tu Kristovo svojevoljno poniženje ne završava. On se nije ponizio samo time što je postao čovjekom, nego još više time što je kao čovjek od ljudi podnio porugu i sramotu križa. No upravo tu očituje se Božja moć koja križ koji je bio znak sramote pretvara u znak slave. Čin potpunoga Isusova predanja ljudima sve do smrti istodobno je i njegova božanska proslava koju će jednoga dana svi priznati i klanjati se njegovu Imenu.
Sve to uvod je u izvještaj o Isusovoj muci i smrti koji u svjetlu prethodnih biblijskih čitanja čitamo s otvorenim pogledom prema njegovu uskrsnuću.
Ove godine čitamo Muku Gospodina našega Isusa Krista po Mateju, koja počinje Judinom izdajom, a završava postavljanjem straže na Isusov grob „da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’.“ (Mt 27,66). U taj okvir smještena je prava drama u kojoj se na strahovit način očituju različiti Isusovi odnosi, među kojima su posebno bolni trenuci izdaje i zataje sa strane njegovih učenika.
Isusovi protivnici, gotovo bez ikakva truda, nalaze saveznika u jednome od Dvanaestorice, Judi Iškariotskom, iz čijeg života s Isusom i ostalim učenicima do ovoga trenutka nije zabilježen ni jedan značajan detalj. Ne znamo ništa o tome kako je on doživljavao i shvaćao sve ono što je Isus činio i govorio u Galileji i u Jeruzalemu. Možda Isus nije ispunio njegova očekivanja? U kojem se trenutku razočarao? Ako se razočarao, zašto nije jednostavno ostavio Isusa? Zašto ga je izdao onima koji su ga htjeli smaknuti? Mnoga pitanja ostaju otvorena, ali znamo da se Juda u jednom trenutku pokazao voljnim da za trideset srebrnjaka pomogne glavarima uhvatiti Isusa. Iz toga ostaje strašan zaključak da je iz svoga odnosa s Isusom htio izvući kakvu-takvu korist. Kasnije se pokajao i u očaju sam sebi oduzeo život. A sve je moglo završiti drukčije, da je umjesto drvetu na koje se objesio, skrušeno pristupio drvetu Kristova križa.
Dok je Juda tražio priliku da Isusa preda, ostali učenici pripremaju sve potrebno za pashalnu večeru, možda ni ne misleći da je prava Pasha koja će bit žrtvovana zapravo njihov učitelj.
Za večerom Isus prokazuje svoga izdajicu, a potom, na putu prema Maslinskom vrtu, govori i kako će se ostali učenici ponijeti prema njemu. Petar će ga zatajiti, a svi se sablazniti. Ali i u tom trenutku Isus opet navješćuje svoje uskrsnuće govoreći učenicima da će, kada uskrsne, ići pred njima u Galileju.
U tom kontekstu izdaje, zataje, sablazni i razočarenja na posljednjoj se večeri događa jedan čin koji će sve do danas ostati glavni model zajedništva Isusovih učenika. Ustanovljuje se sakrament euharistije. Isus uzima kruh i kaže ovo je moje tijelo, a onda vino i kaže ovo je moja krv, te daje svojim učenicima da jedu i piju. Matej doduše ne navodi riječi „ovo činite meni na spomen“ (kao Lk 22,18), ali rečenicom „ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.“ (Mt 26,29) pokazuje da to blagovanje Isusova tijela i krvi, jamči obnovu i vječnost njihova zajedništva, koje će biti privremeno prekinuto kada Isus bude uhvaćen u maslinskom vrtu (Mt 26,56) i predan podlosti i okrutnosti ljudi.
Židovsko veliko vijeće traži lažne svjedoke, a Pilat, premda zna da su optužbe lažne, iz straha se ne ponaša dosljedno svome uvjerenju. Podliježe ucjeni i predaje nevina čovjeka da se izbičuje i razapne. Rimski vojnici okrutno se zabavljaju sa svojom žrtvom. Ruganje i ismijavanje nastavlja se i kada su ga razapeli na križ. Matej ističe da su mu se, mašući glavom rugali čak i prolaznici i s njime razapeti razbojnici. Ruganje je najgori stav koji čovjek može imati prema drugom čovjeku. Isus prolazi i kroz to iskustvo.
U svemu tome, kako se opis Isusove muke i smrti približava kraju, sve više u prvi plan izbija grupa žena za koje odjednom saznajemo da su ga pratile cijelim putem iz Galileje. U Isusovoj muci u kojoj trijumfira ljudska destruktivna moć, žene se slika jedne druge ljudskosti. Čak je i Pilatova žena nakon jednog nemirnoga sna poručila svom mužu da pusti pravednog Isusa. Nemoćne da išta učine kako bi zaustavile zlo, žene čine ono najviše što mogu. Isusa prate do kraja i blizu su mu u njegovim patnjama.
Na križnom putu Isus očigledno nema dovoljno tjelesne snage da sâm nosi križ pa vojnici prisiljavaju nekoga Šimuna iz Cirene da mu pomogne. Možemo samo zamišljati kako ga je Isus u tom trenutku pogledao. Matejev izvještaj o tome šuti. Čini se kao da mu je važnije reći kako se u Isusovoj muci kao oni koji ga prate i pomažu pojavljuju osobe koje do tada nisu bile u prvom planu. Tako će se na kraju pojaviti i do tada nepoznati Isusov učenikJosip iz Arimateje koji se odvažio pred svima učiniti Isusu posljednje djelo milosrđa. Položio je Isusa u svoj novi grob isklesan u stijeni i na nj dokotrljao kamen.
Ali u opisu Isusove smrti na svoj je način najavljeno da će taj kamen biti otkotrljan. Evanđelist Matej kaže kako se u času njegove smrti potresla zemlja, raspukle pećine i otvorili grobovi iz kojih su nakon Isusova uskrsnuća izišli mnogi mrtvi i pokazali se mnogima u Svetom gradu. Tu nad-povijesnu scenu treba razumjeti kao još jedan u nizu navještaja Isusova uskrsnuća, a ovaj put i uskrsnuća svih mrtvih.
Posljednji navještaj Isusova uskrsnuća paradoksalno izriču oni koji su odlučili da ga ubiju. To su glavari svećenički i farizeji. Oni dolaze Pilatu i kažu mu da na Isusov grob postavi stražu, kako učenici ne bi ukrali njegovo tijelo pa rekli da je uskrsnuo. Pilat im je rekao neka stražu postave sami. Oni su to učinili, i tako su, osiguravajući da nitko ne ukrade Isusovo tijelo, osigurali jedan važan dokaz Isusova uskrsnuća.
Vidjeli smo kako je Matejev izvještaj o Isusovoj muci i smrti od početka do kraja prožet navještajem njegova uskrsnuća. To je čak i sama Isusova smrt. Svojom mukom Isus se solidarizirao sa svim patnicima ovoga svijeta, a svojom smrću i silaskom u grob Isus, utjelovljeni Sin Božji, stupio je u zajedništvo i s onim dijelom čovječanstva koje je umrlo sve od postanka svijeta da bi ga povukao sa sobom u novi život, a on sam bio „uzvišen nad svakim imenom, te se pred njim prignulo svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika“ (usp. Fil 2, 9-10).
