Ponovila sam puno puta te riječi
koje mi je rekla Elizabeta
kad sam joj došla malo pomoći,
a na upit zašto, ona će mi:
“Blažena ti što povjerova da će se ispuniti
sve što ti je rečeno od Gospodina!”
A rečeno i prorečeno mi je bilo puno!
Tih dana uz Elizabetu,
osjetila sam po prvi put
kako od radosti igraš
uz srce moje!
Sinko moj, toliko puta sam ti željela
pripovijedati o Josipu!
Josip je bio… ma ne, za to nema riječi…
Sinko moj, znam da si i sam počesto šutio
ono što se ne da pretočiti u riječi…
Ni ja nemam pravih riječi
jer sve što mi na pamet dolaze
presiromašne su i oskudne za Josipa…
Za njega bi trebalo naći
bolje i plemenitije riječi
od ovih običnih, ljudskih,
svakodnevnih!
Evo, sjest ću na stijenu na obali,
uzet ću u ruke ovaj komadić drveta
naplavljen morem
i zahvaljivati što je i ono nekoć bilo
krošnja zelena, zaklon i odmorište,
i mjesto pjesme života!
Josip je imao dara za podučavanje
pa mi se čini da bi i Ivana,
ribara Ivana kojemu je u dio zapalo
ispiranje mreža i promatranje mora,
da bi dobrog i dragog Ivana
koji odavno ništa osim pisaljke
i listova pergamene nije uzeo u ruke,
lagano naučio tesarskom umijeću…
Sinko moj, željela bi, ako već tako mora biti
da me ne radi sebe nego radi tebe,
i radi Josipa i naše ljubavi
odsada svi naraštaji
zovu blaženom!
prof. dr. sc. Ante Mateljan,
S puta ljubavi 1, CUS, Split, 2003., str. 16.- 18.
Fotografija: prof. dr. sc. fra Ante Vučković
