Ponekad se u životu dogodi da se „uljuljamo“ u službu koju nam je Gospodin povjerio, ali onda nas On iznenadi. Isto to dogodilo se sv. Dominiku, nakon deset godina bivanja regularnim kanonikom, 1203. Bog ga zove na novu službu – utemeljitelja Reda (iako Dominik još toga nije bio svjestan). Putujući sa svojim biskupom Diegom d’Arcabesom uglaviti vjenčanje kralja Alfonsa III od Kastilje u Danskoj, u južnoj Francuskoj susreće albigenško krivovjerje. I upravo zato mi, članovi dominikanskog Reda, danas znamo kroz šalu reći da je naš Red utemeljen u „krčmi“ budući da je sv. Dominik cijelu noć proveo razgovarajući o Istini s vlasnikom gostionice koji je bio krivovjerac. I uspio je! Vlasnik se vratio u krilo Crkve. To je bio početak jednog velikog Božjeg djela, Dominik nije niti slutio…
Daleko od Španjolske, kroz dvije godine između Danske i Francuske pa sve do Rima i pape Inocenta III, Dominik shvaća patnju koju krivovjerje čini Crkvi, ali i njemu koji se predao sav Crkvi. Shvaća i da ako želi vratiti te duše u krilo Majke, treba postati poput njih vidno – post, duga molitva, strog život, propovijedanje apostolskom jednostavnošću, propovijedanje da, ali ovaj put Istine kakva uistinu jest, ne krivovjerja. I događaju se prvi uspjesi! Obraća se skupina žena albigenške sljedbe, Dominik i Diego osnivaju samostan u Prouilleu, blizu Fanjeauxa, Francuska. Taj samostan od 1207. slovi kao prvi osnovani samostan sestara dominikanki, koji i danas postoji, kao klauzurni internacionalni samostan sestara dominikanki. Dominik je bio njihov otac i duhovni vođa (dakle, sestre su osnovne prije braće dominikanaca!).
Biskup Diego se vraća u svoju Španjolsku, Dominik ostaje sam na jugu Francuske, sa sestrama i nekoliko pratitelja s kojima nastavlja propovijedati. Malo pomalo, uz povijesne crkvene prilike toga vremena, uviđa da bi samo jedan Red mogao pružiti Crkvi snažni zalet u razbijanju krivovjerja u Europi. Glavna nit bila je propovijedanje, jer u to vrijeme propovijedanje je bilo slaba točka Crkve i nije se vršilo na način na koji su to činili krivovjerci – putujući po selima, strogog života. Upravo zato se dominikanski Red naziva Red propovjednika, jer je to glavna oznaka Reda – propovijedati Istinu – ljudima koji su u zabludi na način na koji to određeno vrijeme iziskuje.
Malo pomalo Red nastaje, oblikuju se pravila, redovničke dužnosti, sustavno proučavanje Svetoga Pisma (jer je to u to vrijeme bio glavni način studija teologije), šalje prvu braću na studij u Pariz, Toulousu, Bolognu, Palenciju, itd. Dominik s braćom odabire za pravila Reda Pravilo sv. Augustina i izradio prve Konstitucije. Honorije III 22. prosinca 1216. priznao je dominikanski Red, a 21. siječnja 1217. odobrio je naziv Red propovjednika.
I od tada, Red postoji, raste, širi se, po cijelome svijetu, s vrlo malim brojem zemalja gdje braća i sestre još nisu prisutni. Dominikanski Red posvetio se raznom apostolatu, kroz stoljeća nastale su i sestre dominikanke kontemplativno-aktivne, laički treći Red, dominikanska mladež, uvijek s istim ciljem – hrabro se suprotstavljati neprijateljima vjere riječju Božjom, koja prodire dublje od dvosjekla mača.
s. Manes Puškarić
