Mnogi se, iz različitih pobuda, odgovorno i ustrajno, pripremaju za neke životne čine, jer znaju da bez temeljite pripreme ne mogu pokazati svoje znanje i vještine. Nastoje svladati bitno da bi postigli što bolje učinke. Da bi ispunili uvjete iz natječaja za posao, mnogi se upuštaju u iscrpne i duge pripreme, jer ne žele ništa prepustiti slučaju. Koliko samo roditelji ulažu truda u svoju djecu pripremajući ih za polaganje državnoga ispita zrelosti da bi ostvarili što bolji uspjeh i, da bi upisali željeno učilište? Koliko se športaši pripremaju za natjecanja ili sveučilištarci za ispite, da bi završili započeto i ostvarili poslovne i životne snove? Mudri se ljudi raspituju kod iskusnijih osoba, da bi načelno znali koja se pitanja postavljaju i kako se postaviti, da bi postigli što bolji uspjeh, usrećili sebe i svoje bližnje. A, što je s pripremom za brak?
Dva su temeljna cilja u životu mlade osobe: prikladno se zaposliti i sklopiti sretan brak. Mnogi se odlučno pripremaju za posao, a kako je moguće da se samo rijetki odgovorno i cjelovito pripremaju za ženidbu? Rad i zanimanje dragocjeni su životni čini, u koje se s pravom mnogo ulaže, a brak je uzvišen i svet poziv i poslanje, za čiju je pripremu smanjeno zanimanje. Mnogi s pogrješnim uvjerenjem ulaze u brak, kao da se radi o poslu, koji se može usputno odraditi, tvrdeći da treba pokušati, pa, ako ne uspije, nikada nije kasno rastaviti se. To je znak kušnje duha i površna stava, koji pokazuje da osobe nespremne ulaze u brak iz sebičnih razloga.
Bračna je ljubav zdušno sebedarje jednoga drugomu i tiče se njihove sreće, rađanja i odgoja djece. Osoba nije predmet niti je brak privremeni posao, pa ne smiju biti prostor sebičnih ciljeva. Ako se zaručnici vole, ne će reći jedno drugomu da se žene iz koristoljublja, nego jer s ljubavlju i poštovanjem žele ‘vjernost u dobru i zlu, zdravlju i bolesti’, cijeli život. Tko ulazi u brak s nakanom da će se rastaviti ‘ako ne uspije’, već time rastače brak i stvara neuspjeh. Lagodan odnos prema ženidbi, kao i ‘slobodne veze’, zanemaruju ozbiljnu pripremu i odražavaju neispravno poimanje slobode i ljubavi, a bračna se ljubav ne odnosi samo na pojedinaca, nego na cijelu zajednicu.
Individualiziranim odnosom prema braku opada svijest o potrebi cjelovite pripreme za brak, pa nije čudno što mnogi, nadahnuti sadržajem s YouTubea i Tik-toka, površno ulaze u brak. Zar ne bi bilo nesmisleno da se netko bavi kardiologijom, pa nakon toga odluči završiti medicinski studij ili da netko vrši službu bankara, pa nakon toga razmisli o bankarskomu studiju? Bračno iskustvo pokazuje da je nužna temeljita priprema za brak i obitelj.
Kako se pripremati na brak?
Ako netko želi biti kardiolog, zanima se što je nužno da bi ostvario taj poziv, sve ulaže da bi što bolje spoznao kako se ponaša ljudsko tijelo, kako radi čovjekovo srce. Isto tako, ako netko želi sklopiti sretan brak, mora znati koja je svrha, smisao i bît braka, ali ne samo to, jer onaj tko ulazi u brak mora se odgajati i steći određene ljudske i duhovne vrline, koje su nužne za bračni suživot.
Osim toga, na putu prema braku, zaručnici bi trebali imati iskusne voditelje, tj. trebaju se odgovorno pripremati, a netko ih na tomu putu treba ispravno životno usmjeriti, pratiti i duhovno voditi. Pitanje je znaju li svi oni koji ulaze u brak, što znači oženiti se, što je sakrament braka, znaju li u čemu je odgovornost bračnoga života i daju li se kršćanski voditi?
Sukladno tomu potrebne su temeljite, sadržajne i osmišljene cjelovite pripreme, na razini župne zajednice ili mjesne Crkve, a to uključuje vrsnu katehezu o braku i obitelji. Prije sklapanja braka, mnogi prođu određene ‘tečajeve’, premda je ispravnije govoriti o susretima, ali ni to nije dovoljno, jer priprema za brak treba vrijeme, razgovor i molitvu, razmišljanje i sabranost. Ako bi se sklapanje braka promatralo samo pravno i psihološki upalo bi se u zamku brak svesti na prolaznu stvarnost.
Danas je u središtu društva i života oskudica osobnosti, koja se nastoji nadomjestiti ‘imanjem’ i ‘činjenjem’, a zaboravlja se da je čovjek ‘dijete Božje’, a brak ‘otajstvo veliko’ (Ef 5,32), koje je Krist otkupio svojom ‘smrću na križu’ (Fil 2,8). Stoga je prvo u pripremi za brak duhovna okrjepa, jer Bog poziva čovjeka na brak kao sakrament, pa se tu stvarnost može spoznati samo uranjajući vjerom u Riječ Božju. Molitva je način kojim se zaručnici otvaraju djelovanju Duha Svetoga, koji u njihova srca unosi evanđeosku istinu o braku, da okuse svetost bračnoga poziva i poslanja.
Radi se o pozivu i poslanju udvoje, pa je bitno da zaručnici uzajamno preispituju svoje stavove o braku i obitelji, tj. da ne bi ostali na površini i nasukali se na svjetovnu hrid, treba im pomoći da u razgovorima otvaraju nosive životne biti, kojima će se, prije ili poslije, suočiti u životu. Nije dovoljno samo znanje o braku, nego se treba dati poučiti i pripremati za brak, a osobito treba izgrađivati se duhovnim krjepostima, kao što su: vjera, nada, ljubav, čistoća, poniznost. Tijekom pripreme pozvani su uzajamno, kao znak dubinske ljubavi i povjerenja, osim vrlina, otkriti mane i nastojati ih popraviti, izgrađivati se za istinsku ljubav i zajedništvo.
Laskavo slobodarstvo i ‘duh vremena’ mladeži nameću da prava ljubav nije moguća, a pogotovo ne cijeloga života, pa tako brak ostaje iza ‘željezne zavjese’. U odgoju i pripremi za brak bitno je shvatiti da ljubav i poniznost ne trpe sebičnost i mlitavost, površnost i nečiju nadmoć, jer ona prodire u dubine ljudskoga bića i poslanja, u drugomu gleda dostojanstvo, jer je sebedarna. Zaručnici se olako mogu, zbog zamršenosti ljudskih odnosa, opustiti ili začahuriti misleći da pripadaju samima sebi, a zapravo pripadaju Isusu Kristu i tu stvarnost otkrivaju u sakramentu braka. Pripadaju široj obitelji, društvu i Crkvi. Zato im treba ozbiljno pastoralno praćenje, duhovno vodstvo tijekom ‘hodanja’, zaručništva i pripreme za brak, i poslije, poglavito onima koji se nalaze u neredovitim stanjima.
Daljnja i bliža priprema
U doba velikih promjena i ubrzanoga načina života, priprema za brak ipak se ne smije svesti samo na kratki i brzi ‘tečaj’ i ne odnosi se samo na pojedinca. Radi se o cjeloživotnomu pothvatu i zauzetosti određene obitelji i cijele kršćanske zajednice, poglavito župne, koja uključuje svjedočenje zrelih i misionarski odgojenih obitelji. To je pokazatelj zdrave sinodalnosti. Ženidbu se ne smije odvojiti od drugih sakramenata, nego se priprema za ženidbu ukorjenjuje u uvođenje u kršćanstvo, povezujući je s krštenjem i drugim sakramentima. Da se zaručnici ne bi duhovno ohladili, treba ustrajati u molitvi, pohađanju sv. mise i ispovijedi. Praćenje zaručnika prema braku je blagoslov, za župnu zajednicu i za zaručnike, jer tako uzajamno rastu u ljubavi i produbljuju svoju kršćansku odgovornost i evanđeosko poslanje u svijetu (Mt 28,19-20).
U pastoralu se govori o daljnjoj, bližoj i neposrednoj pripremi za brak. Daljnja priprema ili odgoj djece i mladeži za brak počinje u trenutku hoda i zaručništva, stvarajući plemenito ozračje za budući brak, nastavlja se tijekom trudnoće, rođenja, a posebno su bitne prve godine života, kada dijete usvaja temeljne odgojne stavove i ponašanja. U smislu daljnje pripreme, veliku odgovornost ima društvo, vrtići i škole, obitelji i crkveni rad. Potrebni su pojedinačni i zajednički susreti i predavanja s različitim naslovima, osobito o kršćanskoj antropologiji, a prvobitni je cilj pomoći im ‘naučiti kako voljeti stvarnu osobu’. Zato priprema za brak, kao čin evangelizacije, počinje tako rano, jer nije moguće nekoga naučiti ‘voljeti na brzinu, na kratkomu tečaju’.
Najbolje se pripremaju oni koji se kršćanskomu braku, ljubavi i predanosti, već od početka uče od svojih roditelja, jer supružnici su čuvari života. Zaručnici se razgovorima suočavaju s radostima i nadama, ali i s teškim trenutcima i sukobima, raščlanjuju opasnosti i pritiske, bruse svoje stavove, upoznaju se i postaju odlučniji te ne će, zbog očaranosti, prekrivati nesuglasice, nego iznose svoja očekivanja i zajedničke naume o životu u braku. Besmisleno je ostati u životnomu plićaku, tj. međusobna privlačnost nije dovoljna, štoviše, želje i osjećaji su po sebi krhki, pa treba, kako veli papa Franjo, ‘produbiti razloge koji će zajamčiti istinsku i stalnu opredijeljenost’.
Nakon što se zaručnici odluče za crkvenu ženidbu, obvezatna je bliža priprema, tijekom koje im treba posvijestiti da brak nije kraj ‘nečega’, nego novi početak cjeloživotnoga poziva, čijim radostima i kušnjama trebaju zajedno i ustrajno prolaziti. Osim duhovnosti, kateheze i crkvenoga nauka, trebaju cjeloviti i prikladni programi, medicinske, pravne i psihološke smjernice, što će im pomoći rasti u zajedništvu, povjerenju i podnošenju. No, u bližoj pripremi, mnogi se zaručnici uglavnom usmjere na pripremu vanjske proslave čina vjenčanja, a o sustavnoj duhovnoj pripremi rijetko tko razmišlja. Vanjski oblik slavlja je potreban, ali prije toga se moraju dubinski usmjeriti na ljubav i duhovnu pripremu, jer duhovnost je podloga svih životnih pothvata.
Katekumenski način bliže pripreme
Pastoralna priprema za brak, kao predmet prvoga navještaja vjere, mnogo je šira od pohađanja tečaja, koji je koristan, ali nije dovoljan. Zaručništvo, kao vrijeme uzajamnoga rasta, između muškarca i žene, veliki je crkveni izazov, jer se sve više pretvara u produljeno zaručništvo, u kojemu se učestalo živi ‘kao u braku’. Shvaća se kao ‘privatna stvar zaručnika’. No, to je vrijeme preispitivanja jesu li jedno za drugo, vodi li njihova veza u brak ili je interesna, vole li se iskreno, ima li povjerenja i odgovornosti među njima? To je vrijeme učenja uzajamnoga razgovora, propitivanja o osobnim odnosima i osjećajima, upoznavanja, obogaćivanja u različitosti, prihvaćanja i produbljenja ljubavi, nadilaženja zatvaranja, sebičnosti i nezrele osjećajnosti, vježbanja u uzdržljivosti i postavljanja temelja bračnoj vjernosti. U pastoralu, kao ni u braku, nema ‘magičnih uputa’. Zaručništvo je vrijeme milosti, milosni Božji dar i rast u nadi, jer se uče ljubiti ljubavlju Krista zaručnika s Crkvom, i to je uzor bračne ljubavi.
Zaručništvu treba posvetiti posebnu pozornost i ponuditi pastoralne smjernice za rast u duhovnosti, pomoću svetopisamskih razmišljanja, službe riječi, molitvenih susreta i duhovnih vježbi. Bliža je priprema usmjerena na govor o vjeri, jer je ona hod u vjeri. Za razliku od daljnje pripreme, koja pripada pretkatekumenskomu razdoblju, a odnosi se na rad s djecom i mladeži, bliža bi priprema trebala djelatno započeti, makar godinu dana prije vjenčanja. Nadahnuta je pretkrsnim katekumenatom, u kojemu Crkva zaručnicima, budućim supružnicima, kao nosivim stupovima u župi, posvećuje vrijeme, s njima prolazi i produbljuje put koji ih vodi do susreta s Kristom. Prvobitno se ne radi o prenošenju znanja niti stjecanju vještina, nego o vođenju i pomaganju zaručnicima da rastu u vjeri i ljubavi i hrabro kroče.
Katekumenski način pripreme, koji crkveni propisi preporučuju mjesnoj crkvi, na čelu s biskupom i svećenicima, trebao bi omogućiti zaručnicima ‘stvarno razmišljanje i sazrijevanje’, pomoći im da prođu stupnjeve za osobno, svjesno i posvemašnje, prianjanje uz Krista. U tomu razdoblju treba povezati četiri puta uvođenja u kršćanstvo: slušanje Riječi, molitvu i slavlje, obraćenje i svjedočanstvo. Stupnjevi i susret temelje se na katehezi, koja uključuje razmatranje i slavljenje Božje Riječi, proučavanje Svetoga pisma, vjeru i molitvu, ispovijed i misu. Ženidbeni katekumenat nije ‘priprema za neki ispit, koji treba položiti, nego za život koji treba živjeti’.
Susrete, koji bi trajali nekoliko mjeseci, trebalo bi osmisliti, makar s desetak katehetsko-evangelizacijskih jedinica. Osim sadržaja, koji moraju biti pristupačni zaručnicima, bitan je način praćenja zaručnika, da što spremniji uđu u brak. To radi skupina u suradnji svećenika i bračnih drugova, stručnjaka s različitih područja (psiholozi, socijalni radnici, pravnici, liječnici), uzajamno, tj. da zaručnici, osobno i zajedno, s njima razgovaraju, iznose stavove, mišljenja, pitanja, rad u skupinama, iskustva drugih, osobni i uzajamni rad kod kuće, duhovnost i molitvu. Posebno su bitni zreli kršćanski supruzi, koji prate zaručnike, i potpora župne zajednice u kojoj, u duhu suradnje i sinodalnosti, treba imati osposobljenu pastoralnu skupinu u pripremi za brak.
U bližoj pripremi, gdje Crkva otkriva svoju gostoljubivost, trebalo bi obraditi makar neke od ovih cjelina: ženidba kao put svetosti i odgovorno roditeljstvo, milost i poslanje sakramenta ženidbe, slobodna odluka da će jedno drugomu pripadati i ljubiti, obećanje, savez i nerazrješivost, jednost i vjernost, dobro supruga i odgoj djece, bliskost i sloboda kao preduvjet privole, teološka i duhovna težina privole: ‘dok nas smrt ne rastavi’, zdravlje i patnja, tjelesnost i spolnost, smisao razgovora i dogovora, žrtva i odricanje, upravljanje sukobima i prijeporima, plodnost i začeće, umjetna oplodnja i prenatalna dijagnoza, život prožet solidarnošću i planiranjem, uzajamnošću i poštivanjem, hod od ja do mi, rješavanje nesuglasja i opraštanje, slobodno vrijeme i prijatelji, rad i financiranje, društveno-kulturni život, poslanje u župnoj zajednici i obiteljski apostolat.
Zaručnike treba ohrabriti da budu velikodušni u prenošenju života i u kršćanskomu odgoju djece i pomoći im da ženidbu ne shvate kao nešto ‘zaključeno’, tj. trebaju, posvećujući vrijeme i pozornost, jedno drugomu, gajiti nadu, koja kao kvasac poziva živjeti sadašnjost i pogled neustrašivo usmjeriti u budućnost, koju će, s Božjom pomoću, svakodnevno izgrađivati. Jedno drugo ne smiju neprekidno kritizirati niti tražiti da budu savršeni, nego su pozvani jedno drugo prihvaćati u njihovoj nesavršenosti i poticati na sazrijevanje, jer je vjenčanje početak novoga životnog putovanja. Nakon temeljite bliže pripreme slijedi neposredna priprema i vjenčanje.
DAČ
